umjetničkoga izražavanja, potiče se i razvija njihova mašta, stvaralačko izražavanje i kreativnost primjenom različitih umjetničkih izričaja, razvija se slobodno izražavanje( kako jezično tako i pokretom u prostoru) i komunikacijska kompetencija, razvijaju se socijalne vještine, potiče se proces memoriranja te razvoj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Djeca također razvijaju pozitivan stav prema učenju stranoga jezika i učenju općenito te prema novim spoznajama o drugim kulturama uz pomoć prikaza različitih književnih djela.
Na pitanje kako kvalitetno poučavati koristeći se dramskim tehnikama, tj. kako kvalitetno koristiti dramske tehnike u poučavanju kako bismo postigli navedene ishode, zasigurno nije jednostavno odgovoriti. Ideje i moguća rješenja prikazana u ovome radu temelje se na zapažanjima i iskustvima autorice iz dugogodišnje prakse poučavanja engleskoga jezika u različitim obrazovnim kontekstima( škole stranih jezika, osnovne škole, redovna nastava i izvannastavne aktivnosti, plesne i dramske radionice, rad s djecom različitih dobnih skupina od vrlo rane dobi, priprema i realizacija razrednih i školskih priredbi te cjelovitih dječjih predstava na engleskom jeziku- izbor, obrada i adaptacija teksta, oblikovanje scenskoga pokreta i koreografije, uvježbavanje izvedbe, osmišljavanje kostima, scenografije i rasvjete, izbor glazbe i dr.).
Rad se temelji i na primjeni teorijskih spoznaja o analizi prostora i kvaliteta pokreta Rudolpha Labana( 1960), euritmici Jacquesa Dalcrozea( 1967) i teoriji pokreta i plesa Ane Maletić( 1983). Teorijska uporišta također se nalaze u radovima na temu povezanosti pokreta, jezika, govora i prostora Petra Guberine i njegovih suradnika( 2010), te na temu različitih aspekata poučavanja, usvajanja i učenja stranih jezika u radovima vrsnih metodičara poput Yvonne Vrhovac( 2001 i 2019), Mirjane Prebeg-Vilke( 1991), Jelene Mihaljević Djigunović( 1998) i drugih.
Dramske aktivnosti, pokret i prostor, jezik i govor, izražavanje
Poznato je da postoje različiti stilovi učenja – neka djeca lakše uče gledanjem( vizualni stil), neka slušanjem( auditivni stil), a neka kretanjem( kinestetički stil). Howard Gardner( 1983) navodi različite vrste inteligencije( lingvistička, logičko-matematička, glazbena, prostorna, kinestetička, interpersonalna, intrapersonalna i dr.).
Primjenom različitih tehnika i metoda poučavanja te kombinacijom ulaznih kanala informacija približit ćemo djeci sadržaje poučavanja i olakšati razumijevanje i pamćenje. Ne smijemo zaboraviti ni važnost prilagodbe načina poučavanja razvojnim specifičnostima djece, kao ni afektivne faktore( vidi Mihaljević Djigunović 1998), koji također utječu na učenje. Kroz igru, pokret, jezik, govor, glazbu i prostor dramske se aktivnosti prilagođavaju razvojnim i individualnim karakteristikama djece te potiču i utječu na jezični razvoj, razvoj komunikacijske kompetencije, socijalnih vještina, kao i na cjelokupan kognitivni i emocionalni razvoj djeteta. Poučavanje postaje dinamično i zabavno, a djeca tako predstavljene sadržaje bolje i lakše pamte.
Sudjelovanjem u dramskim aktivnostima na engleskom jeziku dijete postaje aktivni sudionik komunikacijske situacije primjenjujući i proširujući jezična znanja glumom na engleskome jeziku( Gavrilović Smolić 2019: 433, 438). Svaka dramska aktivnost neće i ne treba voditi izvođenju pred publikom. Međutim, igrajući uloge i dramske igre, ponavljajući i aktivno primjenjujući jezični materijal u različitim situacijama i na različite načine, djeca razvijaju sposobnost slušanja i razumijevanja slušanjem kao osnove učenja stranoga jezika te, s obzirom na to da su usredotočeni na aktivnosti i igre, a ne na sam jezik i jezično izražavanje, neprimjetno usvajaju velike količine jezičnih sadržaja. S vremenskim odmakom od desetak godina jedna je polaznica dramske skupine komentirala kako se čini nevjerojatnim koliko su teksta na engleskome jeziku kao djeca uspijevali zapamtiti igrajući se bez pravog učenja.
85
S T R U Č N I I Z N A N S T V E N I R A D O V I