PROJEKT JA ZNAM – PRIMJENA METODA DRAMSKE PEDAGOGIJE U REALIZACIJI PROJEKTA
Kristina Fiedler Osnovna škola Župa dubrovačka krissfiedler @ gmail. com
ISKUSTVO IZ PRAKSE
PROJEKT JA ZNAM – PRIMJENA METODA DRAMSKE PEDAGOGIJE U REALIZACIJI PROJEKTA
Sažetak
Tehnike dramskoga odgoja odgovor su na većinu zadaća, ciljeva i ishoda koje želimo ostvariti u nastavnome procesu. Svojim primjerom iz prakse pokazat ću kako sam fokus učenja sa sadržaja preusmjerila na igranje uloga te učenike postavila u središte poučavanja. Igranjem uloga nisu postali samo dio procesa već su dobili glavnu ulogu. Razredni projekt Ja znam sastojao se od mjesečnih predavanja za roditelje na kojima su učenici predstavljali ono što su naučili tijekom protekloga mjeseca. Jednom mjesečno izdavali su i svoj razredni časopis Škrinja znanja. Tako su se od učenika koji moraju naučiti činjenice za ispit pretvorili u lektore, fotografe, scenografe, voditelje kviza, stand up komičare, pripovjedače, pisce, znanstvenike, predavače, kreatore matematičkih mozgalica, koreografe, tehničare … Kako bi projekt bio uspješno realiziran, svakodnevna je nastava dobila potpuno novo ruho, a ja sam umjesto učiteljice većinu vremena bila samo voditeljica i koordinatorica njihova rada. Ključne riječi: časopis, ishodi, predavanje, projekt, uloge
Uvod
Istraživanja u području odgoja i obrazovanja, provedena u nekoliko zadnjih desetljeća, znatno su utjecala na promjenu odgojno-obrazovnoga procesa u cjelini. Temeljem znanstvenih otkrića došlo je do velikih promjena u teoriji pedagogijskih znanosti. Mijenjaju se zakoni, paradigme, načela, strategije, kurikuli u cjelini, a slijedom toga i neposredna praksa poučavanja u školama. Postavljaju se novi i drugačiji ciljevi, a mijenjaju se i očekivani ishodi pa tako i samo planiranje i pripremanje učitelja za nastavni sat.
Didaktički su koncepti danas potpuno usmjereni prema učeniku i samome procesu učenja, međutim time sadržaj ne pada u drugi plan, nego postaje nerazdvojni dio procesa bez kojega zadani ishodi ne bi bili ostvarivi. Oslanjajući se samo na kognitivne sposobnosti bez emocionalnih dimenzija, poučavanje bi možda moglo biti dobro provedeno, ali ne i učinkovito. Za taj smjer razvoja pedagogijskih znanosti zaslužne su spoznaje iz područja neuroznanosti koja, između ostaloga, istražuje načine na koji mozak uči.
Danas ne možemo ni zamisliti pripremu učitelja za nastavni sat ili temu bez uvažavanja različitih tipova učenika( vizualni, auditivni i kinestetički) i neuro-lingvističkoga programiranja koje podrazumijeva četiri stila učenja( Zašto?, Kako?, Što? i Što ako?) te metafore, kao vrlo važnoga elementa motiviranja i pridobivanja pozornosti učenika( Hannaford 2008). Neuroznanstvenica Carla Hannaford( 2008) objašnjava jednostavne postupke otkrivanja vlastitoga profila dominacije ključnoga čimbenika, koji će djeci pomoći da uče kako im najviše odgovara i da djeluju na svojoj najvišoj razini i kada su izloženi stresu.
Ne možemo mimoići ni iskustva progresivističkih pedagogija( J. H. Pestalozzi, J. Dewey, F. Froebel, M. Montessori, R. Steiner itd.) koje su zastupale holistički pristup djetetu, a čije teorije i metode i danas uz manje preinake zapravo ponovno primjenjujemo u suvremenome načinu obrazovanja. Ideja da se tehnike i metode dramskoga odgoja primjenjuju u redovnoj nastavi nije nova, ali jest pristup koji objedinjuje većinu teorija i znanstvenih spoznaja. Aktivnosti su dramskoga odgoja odgovor na većinu zadaća, ciljeva i ishoda
80
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9.