Roditelji uživaju vidjevši rezultate koje njihova djeca ostvaruju, a djeca se ponose svojim uspjehom jačajući pritom vlastito samopouzdanje.
Djeci je pak rijetko pružena prilika da gledaju svoje roditelje kako na pozornici preuzimaju ulogu lika iz priče, da slobodno komentiraju( pa čak i kritiziraju) roditelje, da osjete ponos jer je baš njihov tata spasio mišiće od potopa, da se smiju kada mama malo zaboravi tekst te na kraju zaplješću i zagrle svoje roditelje i kažu im hvala na posebnom poklonu. Već je navedeno samo po sebi dovoljno da se dijete osjeća posebno i zadovoljno, međutim to su tek neke dobrobiti ovakvoga projekta za dijete.
Spomenuli smo kako se u odgojnoj skupini posebna pozornost pridaje umjetnosti kao poticaju za cjelokupni djetetov razvoj kao i na izgradnju ključnih kompetencija djece. Izvedene predstave pozitivno su utjecale na sva područja djetetova razvoja, ponajviše onoga u području socio-emocionalnoga i govornojezičnoga razvoja. S obzirom na to da je kazalište najkomunikativnija umjetnost( Đerđ 1995: 93), a ljudski govor je njegovo najsloženije, najizražajnije i najdramatičnije izražajno sredstvo( Đerđ 1995: 97) odigrane predstave doprinijele su jačanju kompetencija djece u području komunikacije na materinskom jeziku. Tijekom predstava djeca su sudjelovala u priči, poticalo ih se na interakciju i komunikaciju s likovima na pozornici što je posebno bilo izraženo u predstavi Najotmjeniji div u gradu( komunikacija s pripovjedačem, zajedničko pjevanje pjesama).
Predstave su kod djece pobudile interes za čitanjem( slušanjem) izvornih priča što uvelike doprinosi djetetovu jezičnom razvoju, kao i razvoju svijesti o važnosti i dobrobiti čitanja. Neobični likovi iz priča engleske spisateljice J. Donaldson te velikih i nama poznatijih autora B. Čopića i I. Brlić-Mažuranić djecu su upoznali s umjetnički vrijednim djelima, ali ih i potakli na daljnje istraživanje i igru. Važno je istaknuti da je svaka od uprizorenih priča tjednima nastavila živjeti u odgojnoj skupini te je djeci poslužila kao poticaj za različite igre i aktivnosti. Ovdje ćemo navesti samo neke od aktivnosti djece uočene tijekom i nakon gledanja predstava:
• dulje zadržavanje pažnje kod djece
• stvaranje emocionalne veze s likom( empatija)
• uživanje u ulozi recipijenta( biti dio publike, imati priliku pljeskati, komentirati itd.)
• otvoreni razgovor o emocijama koje su doživjeli
• vođenje duljih razgovora o predstavi( s drugom djecom i odraslima)
• usporedba predstave s knjigom kao materijalnim objektom – uočavanje sličnosti i razlika
• usporedba predstave s drugim medijima( film, audio-priča) – uočavanje sličnosti i razlika
• izražena želja za čitanjem / slušanjem originalnoga teksta
• likovni prikazi doživljenoga
• samoinicijativno odigravanje dijelova predstave tijekom slobodne igre
• ulazak djeteta u fantastični svijet tijekom slobodne igre, pronalaženje drugačijih rješenja i ishoda radnje
• izrada vlastitih kostima i rekvizita
• shvaćanje koncepta kazališta kroz slobodnu igru( postavljanje scene i gledališta, izrada ulaznica, utvrđivanje pravila ponašanja i sl.).
Predstave koje su na scenu donijeli roditelji na djecu su ostavile snažan dojam i izazvale mnoge pozitivne emocije. Djeca su s oduševljenjem gledala svoje roditelje u ulogama u kojima ih nikada nisu zamišljala, prihvatili su priču i sudjelovala u njoj te na kraju od svake uzeli ono njima najviše blisko. Premda amatersko, kazalište koje su djeci poklonili roditelji, ispunilo je i više od prvotno postavljenog cilja.
Kako su roditelji postali glumci
Ranije smo spomenuli kako bi dječji vrtić trebao promicati kvalitetan obiteljski život i omogućiti roditeljima da aktivno doprinose kvaliteti odgojno-obrazovnoga procesa. U današnjem užurbanom svijetu nerijetko se događa da su roditelji odvojeni od važnih aspekata vrtićkoga života djeteta. Potrebno im je
60
Z B O R N I K R A D O V A 2 0 1 9.