1) ako je to nužno zbog udaljenosti između mjesta rada radnika i njegova prebivališta ili zbog
udaljenosti između različitih mjesta rada radnika
2) ako se radi o djelatnosti zaštite osoba i imovine, kada obavljanje poslova zahtijeva stalnu
prisutnost
3) ako se radi o djelatnosti pružanja usluga ili proizvodnje u neprekidnom trajanju, osobito o:
– uslugama vezanim uz prijam, liječenje i njegu u bolnicama ili sličnim ustanovama te uslugama u
domovima socijalne skrbi ili drugim pravnim osobama koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi i u
zatvorima
– radu radnika u lukama i zračnim lukama
– uslugama izravno vezanim uz tisak, radio, televiziju, kinematografiju, poštu i elektroničku
komunikaciju, hitnu pomoć, vatrogastvo i civilnu zaštitu
– proizvodnji, prijenosu i distribuciji plina, vode, električne energije, skupljanju i odvozu kućnoga
otpada i pogonima za spaljivanje
– industriji u kojoj se rad ne može prekidati zbog tehnoloških razloga
– djelatnosti istraživanja i razvoja
– djelatnosti prijevoza putnika u javnom gradskom prijevozu
4) ako se radi o djelatnosti s izraženom promjenom intenziteta aktivnosti, a osobito u:
– poljoprivredi
– turizmu
– poštanskim uslugama
5) ako se radi o radu radnika u djelatnosti željezničkog prometa, čiji rad nije neprekidan već se
obavlja po potrebi, koji radno vrijeme provodi u vlaku ili čiji je rad vezan uz vozni red
6) u slučaju više sile te nastupa izvanrednih i nepredvidivih okolnosti i događaja.
(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, radniku se ne može odrediti dnevni odmor u neprekidnom
trajanju kraćem od deset sati dnevno, niti tjedni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od dvadeset
sati.
(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, dnevni odmor se može kolektivnim ugovorom odrediti u
najkraćem trajanju od osam sati.
(4) Radniku se mora omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog ili tjednog odmora odmah po
okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg je koristio kraći dnevni, odnosno tjedni
odmor.
55