Zakon o radu Diskriminacija na radnom mjestu | Page 30

Prema svojoj svrsi – postizanju stvarne jednakosti pripadnika društveno podređenih skupina – njih se teško može nazivati diskriminatornima, iako često koriste neki od zabranjenih kriterija razlikovanja. U praksi se pozitivno djelovanje najčešće poistovjećuje s mjerama kojima se pripadnicima/ama neke društvene skupine osigurava određena korist, odnosno prednost, u postupanju u odnosu na pripadnike drugih društvenih skupina. Klasični primjeri takvih povlaštenih mjera su prednost pri zapošljavanju za trudnice ili, kao najradikalniji oblik pozitivnog djelovanja, predodređenost određenog broja zastupničkih mjesta u predstavničkim tijelima za predstavnike neke manjinske skupine (tzv. kvote). Pozitivnom djelovanju pripadaju i mjere kojima se pokušava pripadnike podzastupljenih skupina obavijestiti o dostupnim prilikama kao što su slobodna radna mjesta, tečajevi stručnog osposobljavanja ili javni natječaji za dodjelu projekata. Ovoj skupini pripadaju i mjere koje od poslodavaca traže da preispitaju svoje kriterije odabira kandidata ili kriterije napredovanja kako bi se riješili onih koji nisu objektivno vezani za obavljanje određenog posla. Tu su također one mjere kojima se određuje da se za određeni posao mora intervjuirati najmanje određeni broj pripadnika/ica podzastupljenih skupina ili kojima se određuje da određeni broj mjesta u tečajevima za stručno osposobljavanje ili usavršavanje mora biti rezerviran za pripadnike podzastupljenih skupina. Cilj ove vrste pozitivnih mjera je povećati sposobnost pripadnika podzastupljenih skupina da se ravnopravno natječu za mjesta na tržištu rada s pripadnicima ostalih skupina. Isti cilj dijele i one mjere pozitivnog djelovanja kojima se povećava broj vrtićkih prostora ili kojima se određeni broj vrtićkih mjesta rezervira za djecu žena koje su zaposlene ili aktivno traže posao. Postoje također mjere koje zahtijevaju da se u slučaju da se na natječaj za radno mjesto prijavilo nekoliko jednako kvalificiranih kandidata prednost dade pripadnicima podzastupljenih skupina. 28 Diskriminacija i kršenje načela ravnopravnosti spolova mogu se pojaviti u bilo kojoj sferi života. U praksi je još uvijek prisutna diskriminacija po spolu na području zapošljavanja i rada uz diskriminaciju u obiteljskim odnosima (nasilje nad ženama i djecom), u političkom životu (podzastupljenost žena), u obrazovanju, u medijima, pri neravnopravnom udjelu roditelja u skrbi i odgoju djece, te pri odlukama o skrbi za djecu (djeca se češće dodjeljuju majkama). 6. Ravnopravnost spolova Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena obvezuje sve države članice, među kojima je i Hrvatska, da diskriminaciju žena uklone ne samo iz zakona i politika, nego i iz prakse, običaja i tradicija koje dovode žene u neravnopravan položaj. Diskriminacija po spolu toliko je široko rasprostranjena upravo u području rada i zapošljavanja, pri čemu se čitav niz diskriminacijskih postupaka na koje su navikli i poslodavci i žene u sferi rada ne smatra ekscesom nego uobičajenom i prihvatljivom praksom. Široko rasprostranjene diskriminativne prakse započinju već razgovorom za posao u kojemu se poslodavac raspituje o bračnom stanju, mogućoj trudnoći i reproduktivnim planovima, nastavljaju preko manjih plaća za isti rad, nepriznavanjem prava koja prizlaze iz materinstva, nalaganjem poslodavaca ženama kako da se oblače, pa do hitrog davanja otkaza čim žena ode na bolovanje radi bolesti djeteta ili zatrudni. Sukladno s Ustavom Republike Hrvatske utvrđenom načelu da svatko ima pravo na rad i slobodu rada, te da slobodno bira poziv i zaposlenje, kao i da je svakome pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost, Zakon o radu zabranjuje nejednako postupanje prema osobama koje traže zaposlenje odnosno koje se zaposle, između ostalog i p o osnovi spola, bračnog stanja i porodičnih obveza, te je obvezao poslodavce na isplatu jednakih plaća 29