5.0 >> nova
dimenzija
poslovanja
IV.
�R�I��E K�M��IKA�IJE ZV�a
bila da sudjeluju gradske reprezentacije
koje bi uključivale igrače iz više klubova
iz istoga grada. Ali, u samoj je praksi to
ipak izgledalo bitno drukčije. Barcelona
je, primjerice, bila osvajač prvoga izdanja,
i to tako što je koristila isključivo
igrače iz jednoga kluba. I to, dakako, najpoznatijeg
– Barcelone. Gradska „reprezentacija“
Birminghama je, pak, došla
isključivo s igračima Birmingham Cityja,
dakle jednoga kluba.
Zamišljeno je da natjecanje traje dvije
godine, ali „zastoj“ je nastao već na samome
početku. Inicijalno se izdanje
protegnulo na čak tri godine pri čemu
su odigrane samo 23 utakmice. Prvotni
je naziv bio International Industries Fairs
Inter-Cities Cup koji je ubrzo skraćen u
Inter-Cities Fairs Cup, a kod nas je uvriježen
naziv Kup velesajamskih gradova.
U to je vrijeme širom Europe bilo 60
gradova koji su organizirali velesajam,
a natjecanju se odazvalo deset
momčadi, među njima i reprezentacija
Zagreba. Sudjelovali su i London, Barcelona,
Milano, Frankfurt, Basel, Kopenhagen,
Birmingham, Lausanne i Leipzig.
Premijerno je izdanje bilo 4. lipnja 1955.
utakmicom Basela i Londona, i to nedugo
nakon tradicionalnoga velesajma
u Baselu. Zagreb je u skupini s Birminghamom
i Milanom, unatoč dobroj igri,
upisao sva četiri poraza. Ipak, profilirao
se kao stalni sudionik natjecanja. Kako je
ubrzo napušten početni koncept sudjelovanja
gradskih reprezentacija, naglo
su se uključivali klubovi. Tako su u Kupu
velesajamskih gradova sudjelovali Dinamo,
Zagreb, Trešnjevka, a iz bivše lige
natjecali su se i preostali članovi tadašnje
„velike četvorke“ – Crvena zvezda,
Partizan i Hajduk. Bili su tu i mnogi drugi
klubovi iz jugoslavenske lige – ljubljanska
Olimpija, novosadska Vojvodina,
OFK Beograd, sarajevski Željezničar...
Natjecanje je bilo vrlo popularno i cijenjeno,
a po ugledu, profilu i zanimanju
javnosti bilo je odmah do Kupa europskih
prvaka. Štoviše, i sam je Kup prvaka
nastao iste godine, 1955. Inicirao ga je
Gabriel Hanot, tadašnji urednik francuskoga
sportskog dnevnika L’Equipe. Na
sastanak u Parizu pozvao je predstavnike
klubova koji su u to vrijeme bili pri
vrhu nacionalnih liga. Prvo izdanje Kupa
prvaka, ujesen 1955. godine, bilo je, dakle,
pozivni turnir, a tek potom je zaživjelo
kao natjecanje u kojem su doista sudjelovali
prvaci pojedinih zemalja.
Kup velesajamskih gradova je, nakon
početnog neuspješnog eksperimenta s
gradskim reprezentacijama, ubrzo postalo
najmasovnije klupsko natjecanje.
Štoviše, imalo je dvostruko više sudionika
nego Kup europskih prvaka, pa ga je, samim
time, bilo čak i teže osvojiti. Primjerice,
u sezoni 1966./67., u kojoj je Dinamo
osvojio pobjednički pokal, nastupilo je
48 europskih momčadi od kojih čak 17
iz današnjih „liga petice“: Barcelona,
Juventus, Stuttgart, Leeds, Nürnberg,
Athletic Bilbao, Nice, Sevilla, Bordeaux,
Napoli, Valencia plus Porto, Sparta Prag,
Crvena zvezda, Basel... Posebno je zanimljivo
da je navlas jednak broj klubova
iz „liga petice“ sudjelovao i u izdanjima
UEFA-ine Lige prvaka u novijoj povijesti,
u sezonama 2015./16., 2016./17.
NOVI NAZIV KUP UEFA-e
OD 1971. GODINE
Posljednje izdanje pod nazivom Kup
velesajamskih gradova održano je 1971.
godine, nakon čega je natjecanje pod
svoje okrilje potpuno preuzela UEFA, promijenivši
mu i naziv u Kup UEFA-e.
Međutim, ako detaljno zavirimo u zbivanja
unutar samoga natjecanja, uvidjet
ćemo koliki je utjecaj Kup velesajamskih
gradova imao u razvoju nogometa.
Prvotni je naziv bio International Industries Fairs Inter-Cities Cup koji je
ubrzo skraćen u Inter-Cities Fairs Cup, a kod nas je uvriježen
naziv Kup velesajamskih gradova
113