Tehničar 2016.
24
Marija Pudić, 2. F
21
Godišnja doba
Ni godišnja doba više me ne mijenjaju kao nekada.
Zima
bi mi zazvonila u glavi
glav kao niz praporaca. Ledila je naše zagrljaje.
Uvijek bi me prosinac iznenadio nostalgijom. Prizivao je tugu, želju za osmijehom
koji ne mogu imati. Bespomoćno pružajući ruke k dalekom, već zaboravljenom
zagrljaju, u meni je budio tugu koja se nije rješavala
šalica
šalicama
toploga čaja,
mirisima najboljih majčinih kolača, blještavilom i tišinom
ulica. Šake pune sitnih malenih dijamanata stavljao je u
moje misli tako nemilosrdno tjerajući da zima zaboli.
Koliko
god
bila
predivna,
boljela
je.
Bila
je
tako
razarajuća. Nošena
a toplinom, svjetlošću i zvucima sreće,
bila je predivna. Ali ljepota je kratko trajala.
Za sobom je ostavljala dubok trag tišine koja je vladala.
Unutar mene nečujan vrisak borio se kako bi ju vratio.
Otišla je. Tama. Bez volje za nastavkom,
nastavkom dolazilo je
proljeće udarajući šamar. Bilo je to buđenje.
buđenje
Proljece
bi me uvijek spasilo. Bol se rješavala
bolno. Svakoga jutra zlatno Sunce bi mi se osmjehnulo ...nada se vraćala. Shvaćala
sam da bol nije vječna. Oko nas je previše lijepih stvari koje ne zaslužuju ne dobiti
svoju priliku zbog boli gubitka.
Potrebna je vjera. Pjev ptica, dječji smijeh, lagani zvuk vjetra koji je ježio kožu,
postali su melodija novoga cilja. Proljeće je tjeralo život da živi. Snovi su postajali
stvarnost. Proljeće je bilo
o moj oslonac. Moj prijatelj. Moj izlaz iz boli. Spasilac.
Proljeće me je svojom ljepotom izbavilo od odlaska voljenoga i tjeralo me
naprijed prema boljem... Tjeralo me ka ljetu.
Ljeto se skrivalo u kutovima mojih usana. Život je postojao sve ljepši. Voljela
sam besmislene razgovore, naše osmijehe uz večernje šetnje i ispraćaje
isprać
kući. Ljeto