K A D ne bi bila istina da "će biti ono što mora biti" ...
K A D ne bih morao toliko raditi ...
K A D bih vratio izgubljeni novac ...
K A D B I H živio u drugoj četvrti ...
K A D ne bih imao "prošlost" ...
K A D BIH samo imao vlastiti posao ...
K A D BI me drugi slušali ...
K A D B I H *** najveći od sviju ... kad bih imao hrabrosti
vidjeti se onakvim kakav uistinu jesam, otkrio bih što nije
u redu sa mnom i ispravio bih to. Tada bih imao izgleda
okoristiti se svojim pogreškama i učiti iz iskustva drugih
ljudi, jer znam da nešto nije u redu sa mnom; u suprotnom
bih sada bio tamo gdje sam trebao biti da sam više
vremena posvetio analiziranju svojih slabosti, a manje
vremena traženju opravdanja kojima ću ih prikriti.
Izmišljanje opravdanja za objašnjavanje neuspjeha vrlo je
omiljena razonoda. Ta je navika stara koliko i čovječanstvo i
pogubna je za uspjeh! Zašto se ljudi tako grčevito drže za svoje
omiljene izgovore? Odgovor se nameće sam po sebi. Oni brane
svoje izgovore zato što su ih sami stvorili! Čovjekovo
opravdanje plod je njegove mašte. U ljudskoj je prirodi braniti
vlastite misaone tvorevine.
Izmišljanje opravdanja duboko je ukorijenjena navika.
Navike je teško odbaciti, osobito ako pružaju opravdanje za
nešto što činimo. Upravo je to Platon imao na umu kad je
rekao: "Prva i najvažnija pobjeda jest pobjeda nad samim
sobom. Najveća je sramota biti poražen od samoga sebe".
Još je jedan fdozof imao na umu istu misao kada je rekao:
"Veoma sam se iznenadio otkrivši da je većina nedoličnih
osobina koje sam opažao na drugima, zapravo bila odraz moje
vlastite prirode".
254