ni posuđivanje neće potrajati dugo. Posuđivanje novca u svrhu
preživljavanja iznimno je depresivno iskustvo, a posuđeni
novac nema moć oživjeti duh kao što je ima zarađeni novac.
Ovo, dakako, ne vrijedi za propalice i bijednike prema
vlastitom opredjeljenju, već za ljude normalnih ambicija i
samopoštovanja.
Žena u istoj nevolji posve je drugo pitanje. Žene nekako ne
stavljamo u kontekst propalica. U pučkim kuhinjama ih je malo,
rijetko ih vidimo prosjačiti na ulicama, a u mnoštvu ih nije
moguće raspoznati po istim, očitim znakovima koji odaju
propale muškarce. Govorim o relativno mladim, čestitim i
inteligentnim ženama. Vjerojatno ih je mnogo, no njihov očaj
nije očigledan. Takve možda počine samoubojstva.
Kada čovjek doživi propast, na raspolaganju mu je dovoljno
vremena za razmišljanje. On prelazi brojne kilometre da bi
posjetio nekoga, tražio posao i saznao da je radno mjesto
popunjeno ili da je posrijedi posao bez utvrđene plaće, odnosno
zarađivanje provizije prodajom beskorisnih sitnica koje nitko
ne želi kupiti, osim iz sažaljenja. Odbivši taj posao, ponovno se
nalazi na ulici s koje nema kamo poći jer zapravo može poći
kamo god želi. I tako nastavlja hodati. Promatra izloge i u njima
raskoš koja nije namijenjena njemu, osjeća se manje vrijednim
te oslobađa prostor onima koji su zastali pogledati izlog s
aktivnim zanimanjem. Dovuče se do željezničke stanice i l i
doluta u knjižnicu da bi odmorio noge i malo se ugrijao, no tako
neće pronaći posao, pa ponovno izlazi i kreće u potragu. Iako
toga možda nije svjestan,- njegova će ga besciljnost odati čak i
ako ga nije odala njegova zapuštena pojava. Možda će biti
lijepo odjeven u odjeću koja mu je ostala iz dana dok je imao
stalan posao, no odjeća ne može prikriti očaj.
Opaža tisuće ostalih ljudi, računovođa, službenika, kemičara
ili pomoćnih radnika i zavidi im iz dubine svoje duše. Oni
posjeduju neovisnost, samopoštovanje i dostojanstvo, a on se
jednostavno ne može uvjeriti da je i sam čestit čovjek, iako se
230