TRADICIJA
Pismo kranjčeviću...
Da, jošte tu je! Kroz stoljeća mnoga, i mnoge teške bitke uspjela se održati.
Oskvrnjena,
ranjena,
gonjena,
paljena, rušena,
sputavana i oslobođena.
Naša domovina.
Hodali su njenim ravnicama i planinama mnogi ratnici. Za njene ljepote i njena bogatstva godinama su se otimali Austrijanci i Ugri. Naši djedovi su silom morali na ratišta. Okrenuli se naši susjedi protiv susjeda. Svak je svakom o glavi radio ne bi li se dodvorio nekome ili nekoj ideologiji. Bilo je tu crnih, crvenih, podobnih i nepodobnih. Nikad nisi znao tko je što. Danas si prav, a sutra kriv. Naša domovina uvijek je bila samo dio neke veće kraljevine ili republike. Godinama, ne, desetljećima smo se borili za svoju neovisnost. Za svoju državu. Da budemo svoji na svom. I dočekali smo Domovinski rat. Borili smo se s puno nadmoćnijim neprijateljima, agresorom. Da je narod rekao: "Dosta je ugnjetavanja!". Ustali smo u obranu lijepe naše domovine Hrvatske. Goloruki narod protiv naoružane vojske. Ginuli smo. I mladi i stari. Oteli su nam naša ognjišta, srušili ih ili zapalili. Raselili smo se.
Ali, Silvije, uspjeli smo!
Sve smo to vratili, samo živote više nikad.
I ja domovinu imam, u srcu je nosim:
volim svaki njezin kamen, livadu, rijeku i more. To plavo Jadransko more i visoke planine prekrivene snijegom.
Eto, takva je moja i tvoja domovina.
Da, jošte tu je!
Gabrijela Vidović, 1. F
Tehničar 2018./2019.
13