Jedno takvo lokalno takmičenje održano je 1960. godine, a prvi zabilježeni pobjednik tadašnjeg formata lige bio fudbalski klub Shahin FC. U godinama koje su uslijedile sve do 1972. godine bilo je prisutno povremeno odgađanje ili pak potpuno neodržavanje takmičenja. Zanimljivo za ovaj period svakako je i to da je Iran dobio prvog dvostrukog šampiona. Ekipa koja je to uspjela 1967. i 1968. bila je Pas Teheran. Ekipa Pas Teherana je ovaj podhvat ponovila također još dva puta i to 1976. i 1977. godine, kao i 1992. i 1993. Zbog ovih uspjeha ekipa Pas Teherana spada među najuspješnije fudbalske klubove u historiji Irana. Upravo je pohod Pas Teherana da po treći put osvoji ligu prekinut 1978. godine kada se desila najvažnija stvar u nacionalnoj historiji Irana. Naime, 1978. godine uslijed revolucije( u periodu od 1977. do 1979. dolazi do velikih političkih promjena kada Iran postaje islamska republika) došlo je do prekida fudbalskog šampionata Irana, pa za ovu godinu titula nije dodjeljena niti jednoj ekipi. Ipak, 1978. godine selekcija Irana se
potrudila da osim nacionalne revolucije još jedan događaj bude razlog ponosa budućih generacija, a to je prvi plasman na završnu smotru najboljih reprezentacija svijata. Svjetsko prvenstvo 1978. godine održano je u Argentini, reprezentacija Irana odigrala je mečeve sa reprezentacijama Poljske i Perua, od kojih su doživjeli poraze, dok su u svom trećem i posljednjem meču na Svjetskom prvenstvu odigrali nerješeno sa selekcijom Škotske. Ovo je ipak bio veliki trenutak koji je jasno govorio o potpunom procvatu i ekspanziji fudbala u Iranu. Selekcija Irana je nakon ovog nastupa čekala čak dugih dvadeset godina na novu priliku za igranjem na smotri najboljih selekcija svijeta. Ovoga puta domaćin je bila selekcija Francuske, a na popularnom „ France 98“ takmičenju Iran je nastupio u grupi sa Njemačkom, Jugoslavijom te Sjedinjenim Američkim Državama. Uz poraze protiv favorizovanih reprezentacija Jugoslavije i Njemačke, Iran je pobijedio Sjedinjene Američke Države rezultatom 2:1, a heroji nacije postali su Estili i Mahdavikia. Ovo je bila prva pobjeda Irana u historiji svjetskih prvenstava. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine, bilo je ispraćeno i u našoj domovini, kojoj je to bilo prvo Svjetskog prvenstvo gledano u mirnu nakon agresije. Također, jedna zanimljivost vezana je i za ekspanziju sakupljanja „ Panini“ sličica koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu, a tiče se selekcije Irana. Naime pošto FIFA nije na vrijeme postigala dogovore sa fudbalskim savezom Irana, Iran je postao jedina selekcija za koju nisu uspjeli dobiti potrebnu licencu, pa su zbog toga sličice iranskih fudbalera štampane naknadno što je kolecionarima u našoj zemlji, ali i širom svijeta postala slatka muka pri sakupljanju kompleta sve do danas. Godine nakon odigranog Svjetskog prvenstva u Francuskoj, za Iran su bile sve uspješnije, po njihovu nacionalnu selekciju koja se plasirala na završne svjetske smotre 2006. u Njemačkoj,
te 2014. u Brazilu, gdje se Iran sastao sa našom reprezentacijom u susretu od historijskog značaja po našu nacionalnu vrstu zbog prve pobjede u historiji svjetskih prvenstava. Osim razvoja reprezentativnog fudbala, Iran je u posljednjih dvadeset godina postigao puno na afirmaciji domaće nacionalne lige, fudbalska igra u Iranu postaje sve više primamljiva za evropske fudbalere. Ovo se posebno odnosi na fudbalere i trenere sa područja naše domovine Bosne i Hercegovine, pa tako imamo primjere gdje su bivši fudbaleri dva najbolja bosanskohercegovačka kluba Željezničara i Sarajeva rado odlazili u Iran. Almir Tolja, Muhamed Alaim, Samir Bekrić, Muamer Svraka, samo su neki od naših fudbalera koji su svoju igračku karijeru okušali u Iranu. Neki od njih su po povratku u Bosnu i Hercegovinu isticali sve kvalitete i fantastične uslove prisutne u Iranu kao zemlji, sa posebnom naznakom na fenomenalnu infrastrukturu koju je u proteklom periodu Iran unaprijedio. U prilog ovoj konstantaciji ide i činjenica da stadion „ Azadi“ u Teheranu, nacionalni dom reprezentacije Irana prima 95.225 gledaoca, stadion koji je poznat našoj javnosti zbog toga jer je naša reprezentacija gostovala u više navrata na njemu radi odigravanja prijateljskih susreta sa selekcijom Irana. Navodeći sve ove relevantne činjenice možemo zaključiti da je iranska reprezentacija postala veoma respektabilna fudbalska selekcija, a Iran privlačna fudbalska destinacija koja pruža dosta toga što može zadržati veoma kvalitetne igrače. Upravo ta činjenica najbolje nam oslikava kakav je napredak postignut od 1941. do danas u svim segmentima i na svim nivoima kada je riječ o fudbalu. Potrebno je istaći da prateći hronološki razvoj iranskog fudbala imamo fantastičan primjer kako izgleda postepen, ali siguran i uspješan rast i razvoj određenog poduhvata. Na samom početku nije bilo očekivano da će fudbalska reprezentacija Irana doći do nivoa jedne od najjačih azijskih selekcija, te da će njen domaći fudbal u budućnosti privlačiti atraktivne profesionalce željnje dokazivanja što se uz ozbiljan i sistematski rad drastično promijenilo i uz velike napore uspjelo postići, na šta sigurno stanovnici Irana mogu biti ponosni.