U tom mu trenutku pogled privuku tatine ljestve.
Činile su se dovoljno velikima.
Jan, onako malen i slab, uspe se na vrh ljestvi,
podigne na prste i ispruži ručice u nadi kako će
dotaknuti nebo. No, nije uspio.
Nebo je bilo predaleko. Jan je bio neutješan.
Tužno je gledao u listove bakine vrtne ruže.
“Kako si samo lijepa i visoka, ti sigurno nemaš
takvih problema, lijepa si i vitka!”