HOSE ALBERTO KASTRO:
MALA NEVESTA KAO INSPIRACIJA
Kastro je, kažu, okupio sjajnu
glumačku postavu. I jeste. U stvari,
to su nekada bili sjajni glumci. Ovde
su svi, osim odlične Viktorije Rufo i
dosta dobrog Brandona Penićea, pokazali svoje najgore izdanje. Posebno
Afrika Savala. Ona je, zamislite,
odbila glavnu ulogu u ovoj telenoveli
da bi igrala lik Alehandre. Lik koji
plače. Uvek. U svakoj sceni. Kad je
srećna - plače. Kad je tužna - plače.
Kad je razočarana - plače. Kad je besna - ne samo da plače, nego se i beči,
deformiše facu do negledljivosti. I ne
bi to predstavljalo problem kada bi
ona znala da plače. E ne zna. Lik je
sam po sebi grozno razrađen, ali ona
svojom užasnom glumom doprinosi
još gorem utisku. A kažu da je dobra
glumica. Toliko je dobra da za svoju
izvedbu zaslužuje zlatnu malinu.
Kristijan Mejer je takođe negledljiv.
Smatrao sam da su Viljam Levi i
David Sepeda oličenje antitalenta.
Teško mi je da priznam, ali mislim da
su obojica bolji od Mejerovog izdanja
u „Omraženoj“. On vrišti, on se dere,
on se izobliči svaki put kad pohisteriše. To nije gluma. To čak nije ni
preglumljavanje. To je nešto negledljivo, što posebno dolazi do izražaja
u njegovim zajedničkim scenama sa
Viktorijom Rufo. Ona, koju svi pljuju,
ona za koju kažu da stalno igra retardirane plačljivice, ona koju su producenti strpali u kalup napaćene majke
koja cmizdri za svojom decom... Da,
baš ta Viktorija može celoj ekipi da
drži časove glume. Tako prirodna,
tako opuštena, tako ubedljiva. Ona
ne mora da vrišti da bi dočarala bes,
njoj na čelu ne moraju da se ocrtaju
sve vene da bi publiku ubedila da je
ljubomorna. Jer ona je glumica. Ne
kao Mejer, ne kao Savala, ne kao svi
ostali koji misle da je dovoljno da
se izbeče da bi dobro odradili svoj
posao.
Najzad, kralj negledljivosti definitivno je Mane de la Para. Ko tom
momku daje uloge? Kako? Zašto?
Otkud mu uopšte ideja da se nazove
glumcem?! Ne znam. Stvarno nemam
odgovor na ta pitanja. Ali hajde što
on nema predstavu o glumi, nego što
je Kastro odlučio da ga zadrži u seriji
(čini se) do samog kraja, iako je po
scenariju trebalo da odleprša i svira
harfu negde u raju sa anđelčićima.
Nažalost, nije odlepršao. I neće svirati harfu, već će svojom pojavom na
ekranu mučiti onu šačicu gledalaca
koja je, uprkos dosadnoj radnji i nebulozama, ostala uz telenovelu.
Ko su ljudi koji i dalje gledaju Kastrov najnoviji projekat? Mazohisti.
Drugu reč nemam. I sam sam,
eto, mazohista. Radnja se nakon
pedesete epizode kao pokrenula
(verovatno su i Kastro i Himena
uspeli da pobede opaku depresiju),
ali neznatno. Štaviše, čak i da počnu
sa neočekivanim obrtima i od serije
naprave cirkus, mislim da će mi biti
svejedno. Jer toliko su mi zgadili
likove, da sam potpuno ravnodušan
prema njihovoj sudbini. Verujem da
je tako i sa ostalim gledaocima. Ako
nije, ispravite me. Slobodno.
Na kraju, moram opet da se vratim na Afriku, čiji je lik, uz glavnu
trojku, imao najviše potencijala.
Donedavno sam mislio da je lik
Natalije iz telenovele „Uprkos
svemu“ najretardiraniji ženski lik u
telenovelama ikada. E nije. Afrika je
odnela pobedu. Takođe, mislio sam
da su indijske serije najdosadnije.
Nisu. „Omražena“ je uspela da ih
skine sa trona. Da, odgledaću je do
kraja, jer sam već izdržao ovoliko.
Ali zamislite, hajde zamislite seriju
koja ima oko 115 epizoda, a tokom
prvih 50 je jedno veliko ništa. A onda
zamislite da su producent i žena
zadužena za adaptaciju izjavili kako
već petnaest godina žele da tu priču,
koju je u formi pozorišnog komada
napisao nobelovac Hasinto Benavente, prenesu na mali ekran. Ako
su nam, uprkos dugoročnom planu,
poklonili ovakvu splačinu, šta bismo
tek dobili da nisu tako žarko želeli tu
adaptaci