i shvatanja života, svedenih na same bitnosti kolektivne i lične egzistencije, a
pohranjenih u narodnoj lirskoj i epskoj pjesmi.
U tom smislu kod njega se i domovina vazda doživljava kao vlastiti dom,
a narod kao patrijarhalna obiteljska zajednica u kojoj se čitav život zasniva
na besprizivnom poštovanju temeljnih etičkih principa slobode, pravde i
čestitosti koegzistencije.
„Njegovo srce zatreperi ljubavlju za narod ne kada peva Dušanove vojske
koje polaze na Carigrad, no kada vidi nevoljne težake da za hlebom idu u
tuđinu” – zapisao je Jovan Skerlić 1911. godine.
Ista ova prisnost i prozračnost emocijom natopljenog razgovora sa
„srodnim dušama što trpe i vole” prisutna je i u njegovoj intimnoj lirici. Ona
je bolno-ispovijedna, evokativno-elegična slika nekadašnje topline i ljepote
svijeta zatvorenog u punoći prvotnih i univerzalnih vrijednosti i porodičnog
i ljubavnog kosmosa, a surovo razorenih tragizmom neumitne prolaznosti
života. Narodna lirska pjesma – sevdalinka, i kao neposredno, zavičajnomostarsko iskustvo, i kao živa inspirativna tradicija u samoj su osnovi
njegova ljubavnog i intimno-porodičnog svijeta i mita. Plemenito otvorena
prema duhovnoj tradiciji Drugih, njegova je poezija prevazilazila uska
korita nacionalnih isključivosti, pa nije nimalo slučajno da je Hamza Humo
anegdotalno zapisao da je Šantić najveći – muslimanski pjesnik. A još 1912.
godine Tin Ujević je o Aleksi Šantiću pisao ovako:
„Mi Hrvati, da dođemo do jedinstvene kulture srpske ili hrvatske, treba
da čitamo ovog pjesnika što će tada postati pravo i potpuno ono što jest već
danas: da je Šantić hrvatski pjesnik.”
Poput Ćatića i Kranjčevića, Ćorovića i Hume, Šantić je i u pjesmi i u životu
znao prepoznati plemenitost i ljepotu Drugog, pa su ga upravo zato i ti Drugi
primali kao rod i svojat, bez kojeg ni pjesma ni život ne bi imali pravi, ljudski
smisao.
Enes Duraković
1. jula 1989. godine
67