određuje termometrom koji se postavlja pod pazuh ( aksilarna temperatura ), tada će gornja granica normale biti 37,2 ° C , te , konačno , ukoliko se mjeri u vanjskom zvukovodu , odnosno na timpaničnoj membrani ( timpanična temperatura ), tada je gornja granica normale ponovno 37,8 ° C . Mjerenje tjelesne temperature može se provoditi na svim spomenutim mjestima , a dugogodišnja praksa u većini je europskih zemalja bila da se dojenčadi temperatura mjeri rektalno , a djeci aksilarno . Ove su se metode smatrale najpouzdanijima , a termometriranje se provodilo živinim toplomjerom . Novija klinička praksa , koja je nastala kao rezultat brojnih kliničkih ispitivanja , ali i nove zakonske regulative , koja zabranjuje primjenu živinih toplomjera , standardnim smatra , bez obzira na dob djeteta , određivanje tjelesne temperature pod pazuhom , odnosno na timpaničnoj membrani . Termometriranje se provodi elektroničkim toplomjerom ( aksilarna temperatura ), odnosno infracrvenim termometrom ( timpanična temperatura ).
Tjelesnu temperaturu organizma regulira posebna moždana struktura – hipotalamus . Hipotalamus funkcionira kao tjelesni termostat , koji održava tjelesnu temperaturu unutar granica normale . Imunološki i metabolički procesi koji nastaju kao odgovor na infekciju , mijenjaju normalni sastav krvi , odnosno potiču stanice tijela na povećanu produkciju prostaglandina , koji djeluju kao endogeni pirogeni , mijenjajući funkciju hipotalamusa i uzrokujući vrućicu . Lijekovi koji indirektno smanjuju produkciju prostaglandina snižavaju tjelesnu temperaturu – nazivamo ih antipireticima , odnosno analgoantipireticima , a među njih spadaju i paracetamol i ibuprofen .
Liječenje vrućice
Vrućicu nikako ne treba shvaćati kao isključivo patološko stanje organizma i liječiti je pod svaku cijenu s ciljem vraćanja tjelesne temperature na normalne vrijednosti . Vrućica je prvenstveno , barem kada su infekcijske bolesti u pitanju , fiziološki odgovor zdravog organizma na infekciju i ima značajnu ulogu u prirodnoj obrani od infekcije . Povišenje tjelesne temperature , naime , mobilizira imunološki sustav , omogućava mu bolju funkciju , a i usporava rast mikroorganizama , osobito bakterija . Dakle , vrućicu ne treba suzbijati pod svaku cijenu i intervenirati lijekovima već na minimalno povišenje temperature . Vrućica je , međutim , najčešće praćena i drugim općim simptomima , kao što su bol , nedostatak teka , opće loše osjećanje . Upravo intenzitet spomenutih simptoma treba biti vodič za primjenu analgoantipiretika . Naime , za uspješnu obranu od infekcije , osobito u slučajevima kada ne postoji tzv . etiološko liječenje ( antimikrobno liječenje ), a to je kod većine virusnih bolesti , koje su , pak , u pedijatrijskih bolesnika najčešće , od iznimne je važnosti održavati stanje dobre hidracije organizma i poticati normalan unos hrane . Dijete s vrućicom i bolovima nerijetko je teško nagovoriti na normalno uzimanje hrane i tekućine . S druge strane , u djeteta kod kojega je osjećaj nelagode uslijed vrućice i bolova smanjen primjerenom farmakoterapijom , vraća se želja za hranom i tekućinom . Primarni cilj farmakoterapije vrućice je umanjenje / otklanjanje svih simptoma koje akutna infekcija uzrokuje , a ne normalizacija tjelesne temperature .
U uvodnom dijelu ovoga teksta spominje se fizikalna antipireza kao tradicionalna metoda liječenja vrućice . Kupke i oblozi od mlake vode primjenjivali su se stoljećima u cilju sniženja vrućice . Brojna istraživanja , međutim , pokazala su da je učinak mlakih obloga minimalan , a kupke u mlakoj vodi mogu čak i pojačati osjećaj nelagode koji redovito prati vrućicu . Stoga , suvremene terapijske smjernice za liječenje vrućice naglasak stavljaju na primjenu analgoantipiretika i to isključivo paracetamola i ibuprofena . Preferira se peroralni pred rektalnim putem primjene lijekova . Također se preporučuje odabrati jedan lijek i antipirezu , po mogućnosti , provoditi samo tim lijekom . Naizmjenična uporaba paracetamola i ibuprofena preporučuje se samo u slučaju kad se prethodnim antipiretikom nije polučio terapijski učinak .
Ibuprofen
Ibuprofen je analgoantipiretik koji spada u skupinu neselektivnih inhibitora ciklooksigenaze , što znači da indirektno smanjuje proizvodnju prostaglandina . Ibuprofen je kao analgoantipiretik u uporabi od 1969 . godine , a oralna suspenzija ibuprofena namijenjena primjeni kod djece na tržištu je od 1989 . godine . Nakon peroralne primjene ibuprofena , uslijedi gotovo potpuna i vrlo brza resorpcija iz probavnog sustava . Početak djelovanja lijeka na vrućicu i bol uočljiv je već 15 minuta nakon uzimanja . Ibuprofen se metabolizira u jetri , gdje nastaju netoksični metaboliti koji se izlučuju bubrezima . Uobičajena
Cybermed | Revija za zdravlje | 2016 / 1 | 45