Revija za zdravlje broj 1 I 2016. | Page 18

anafilaksiju uzrokovanu otrovom). Stoga smjernice preporučuju da se adrenalin primjeni odmah po pojavi prvih simptoma nakon izlaganja alergenu koji je već prije uzrokovao anafilaksiju, a čak i kod nedostatka simptoma ukoliko je došlo do izlaganja alergenu koji je već prije uzrokovao anafilaksiju s kardiovaskularnim kolapsom. Svakako je važno brzo pružiti terapiju adrenalinom, čak i kada dijagnoza nije klinički potvrđena. Zbog nepredvidive prirode anafilaksije i potrebe za brzom primjenom adrenalina prilikom njene pojave, potrebno je da ovisno o situaciji adrenalin primjeni sam pacijent ili njegov njegovatelj. Za pacijente koji se nalaze izvan bolnice i zdravstvene radnike koji liječe anafilaksiju u bolnici, način uzimanja je fiksna doza intramuskularne (IM) injekcije adrenalina. Unatoč ovoj jasnoj preferenciji, postoje hitni slučajevi (naprimjer zastoj srca ili šok) pri kojima pacijenti ne reagiraju na intramuskularno primjenjeni adrenalin i kada je potreban intravenozni (IV) adrenalin koji mora brzo dostići značajne razine u plazmi. Adrenalin se može ubrizgavati intravenskim putem samo u bolnicama od strane zdravstvenog osoblja. Još jedan način uzimanja, za kojeg postoje kontroverzni dokazi o njegovoj učinkovitosti, je potkožni način (SC). Taj način se primjenjuje na djeci za koju IM način uzimanja ne predstavlja prikladnu opciju zbog njihove tjelesne težine. IM adrenalin se može ubrizgati putem uobičajene šprice i autoinjektora adrenalina. Autoinjektor adrenalina u usporedbi sa špricom ima brojne prednosti, kao što su jednostavnost ubrizgavanja fiksne doze, brzina primjene (nema uvlačenja i mjerenja doze kao kod šprice), kao i prenosivost uređaja. Ove karakteristike proizvoda čine autoinjektor adrenalina prikladnijim za pacijente. Dodatne potporne terapijske opcije (druga linija terapije), inhalacijski beta-2-agonisti (za bronhospazam), H1 antihistaminici (za simptome na koži) i/ili glukokortikoidi, (mogu smanjiti rizik dvofaznih reakcija) često se koriste u kliničkoj praksi i primjenjuju se intravenski ili oralno. Dokazi za njihovo korištenje tijekom terapije anafilaksije, uključujući doze i režime doziranja, su ekstrapolirani iz upotrebe kod drugih bolesti kao što su urtikarija (antihistaminici) ili akutna astma (beta-2-agonisti i glukokortikoidi). Nakon otpuštanja iz bolnice pacijenti obično primaju H1 i H2 antihistaminike i kortikosteroide tijekom iduća tri dana. Ove se terapije nikad ne smiju primjenjivati kao zamjena ili prije primjene adrenalina za anafilaksiju jer postoji opravdana sumnja da lijekovi druge linije mogu potencijalno odgoditi promptni učinak adrenalina. Kako je adrenalin prvi lijek izbora za primjenu kod liječenja anafilaksije, ne postoji sumnja o tome treba li uzeti adrenalin u slučaju anafilaksije, već se samo može raspravljati o opcijama načina uzimanja. Za samostalno ubrizgavanje, ali i u bolnicama, IM adrenalin je preferirani način primjene u skladu s terapijskim smjernicama. Autoinjektor adrenalina je, u kontekstu samoubrizgavanja, jedini prenosivi uređaj s fiksnim doziranjem adrenalina koji je dostupan pacijentima u slučaju ponovne pojave anafilaksije. Prema uputama britanskog Vijeća za reanimaciju, kao i Svjetske 16 | 2016/1 | Revija za zdravlje | Cybermed organizacije za alergije (WAO), IM adrenalin je prvi lijek izbora za primjenu prilikom dijagnoze anafilaksije ili opravdane sumnje na anafilaksiju. Intramuskularna injekcija u srednji anterolateralni dio bedra (koristeći autoinjektor adrenalina) kod odraslih je izabran kao optimalan način primjene prilikom testiranja u usporedbi s intramuskularnom ili potkožnom injekcijom u deltoidni mišić (gornji dio ruke). Moguće objašnjenje koje daju Simons i suradnici za ove razlike između dva načina IM primjene i razinu adrenalina u plazmi govori da je to radi većeg protoka krvi u bedrenom mišiću nego u gornjem dijelu ruke. Bitno je spomenuti da britanski Nacionalni institut za zdravlje i kliničku izvrsnost (NICE) i Vijeće za reanimaciju, kao i Svjetska organizacija za alergije (WOA), preporučuju nabavu autoinjektora adrenalina za pacijente kod kojih postoji rizik od ponovne pojave anafilaksije. Sve tri organizacije upućuju na važnost potvrđivanja uzroka anafilaksije i prikladnog tretmana anafilaktičkih simptoma kod pacijenata s utvrđenom alergijom na određenu hranu i ubode insekata. Također se smatra da pacijentima treba osigurati potrebnu obuku o terapiji anafilaktičke reakcije i upotrebi autoinjektora adrenalina kako bi se izbjegle pogreške u primjeni. Zbog nepredvidive prirode anafilaktičkih reakcija i rizika ponovnog pojavljivanja kod pacijenata koji su alergični na određenu hranu i ubode insekata, uređaj mora biti prenosiv, jednostavan za korištenje pod stresom, te mora brzo u sistemsku cirkulaciju isporučiti odgovarajuću količinu lijeka. Adrenalin se može IM ubrizgati putem