anafilaksiju uzrokovanu otrovom).
Stoga smjernice preporučuju da
se adrenalin primjeni odmah po
pojavi prvih simptoma nakon
izlaganja alergenu koji je već prije
uzrokovao anafilaksiju, a čak i kod
nedostatka simptoma ukoliko je
došlo do izlaganja alergenu koji je
već prije uzrokovao anafilaksiju
s kardiovaskularnim kolapsom.
Svakako je važno brzo pružiti
terapiju adrenalinom, čak i kada
dijagnoza nije klinički potvrđena.
Zbog nepredvidive prirode
anafilaksije i potrebe za brzom
primjenom adrenalina prilikom
njene pojave, potrebno je da ovisno
o situaciji adrenalin primjeni sam
pacijent ili njegov njegovatelj.
Za pacijente koji se nalaze izvan
bolnice i zdravstvene radnike
koji liječe anafilaksiju u bolnici,
način uzimanja je fiksna doza
intramuskularne (IM) injekcije
adrenalina. Unatoč ovoj jasnoj
preferenciji, postoje hitni slučajevi
(naprimjer zastoj srca ili šok)
pri kojima pacijenti ne reagiraju
na intramuskularno primjenjeni
adrenalin i kada je potreban
intravenozni (IV) adrenalin koji
mora brzo dostići značajne razine
u plazmi. Adrenalin se može
ubrizgavati intravenskim putem
samo u bolnicama od strane
zdravstvenog osoblja. Još jedan
način uzimanja, za kojeg postoje
kontroverzni dokazi o njegovoj
učinkovitosti, je potkožni način
(SC). Taj način se primjenjuje na
djeci za koju IM način uzimanja ne
predstavlja prikladnu opciju zbog
njihove tjelesne težine.
IM adrenalin se može ubrizgati
putem uobičajene šprice i
autoinjektora adrenalina.
Autoinjektor adrenalina u
usporedbi sa špricom ima
brojne prednosti, kao što su
jednostavnost ubrizgavanja fiksne
doze, brzina primjene (nema
uvlačenja i mjerenja doze kao kod
šprice), kao i prenosivost uređaja.
Ove karakteristike proizvoda
čine autoinjektor adrenalina
prikladnijim za pacijente.
Dodatne potporne terapijske opcije
(druga linija terapije), inhalacijski
beta-2-agonisti (za bronhospazam),
H1 antihistaminici (za simptome
na koži) i/ili glukokortikoidi,
(mogu smanjiti rizik dvofaznih
reakcija) često se koriste u
kliničkoj praksi i primjenjuju se
intravenski ili oralno. Dokazi za
njihovo korištenje tijekom terapije
anafilaksije, uključujući doze i
režime doziranja, su ekstrapolirani
iz upotrebe kod drugih bolesti kao
što su urtikarija (antihistaminici)
ili akutna astma (beta-2-agonisti i
glukokortikoidi). Nakon otpuštanja
iz bolnice pacijenti obično
primaju H1 i H2 antihistaminike
i kortikosteroide tijekom iduća
tri dana. Ove se terapije nikad ne
smiju primjenjivati kao zamjena
ili prije primjene adrenalina za
anafilaksiju jer postoji opravdana
sumnja da lijekovi druge linije
mogu potencijalno odgoditi
promptni učinak adrenalina.
Kako je adrenalin prvi lijek
izbora za primjenu kod liječenja
anafilaksije, ne postoji sumnja o
tome treba li uzeti adrenalin u
slučaju anafilaksije, već se samo
može raspravljati o opcijama
načina uzimanja. Za samostalno
ubrizgavanje, ali i u bolnicama,
IM adrenalin je preferirani način
primjene u skladu s terapijskim
smjernicama. Autoinjektor
adrenalina je, u kontekstu
samoubrizgavanja, jedini prenosivi
uređaj s fiksnim doziranjem
adrenalina koji je dostupan
pacijentima u slučaju ponovne
pojave anafilaksije.
Prema uputama britanskog Vijeća
za reanimaciju, kao i Svjetske
16 | 2016/1 | Revija za zdravlje | Cybermed
organizacije za alergije (WAO),
IM adrenalin je prvi lijek izbora
za primjenu prilikom dijagnoze
anafilaksije ili opravdane sumnje
na anafilaksiju. Intramuskularna
injekcija u srednji anterolateralni
dio bedra (koristeći autoinjektor
adrenalina) kod odraslih je
izabran kao optimalan način
primjene prilikom testiranja u
usporedbi s intramuskularnom ili
potkožnom injekcijom u deltoidni
mišić (gornji dio ruke). Moguće
objašnjenje koje daju Simons i
suradnici za ove razlike između
dva načina IM primjene i razinu
adrenalina u plazmi govori da
je to radi većeg protoka krvi u
bedrenom mišiću nego u gornjem
dijelu ruke.
Bitno je spomenuti da britanski
Nacionalni institut za zdravlje i
kliničku izvrsnost (NICE) i Vijeće
za reanimaciju, kao i Svjetska
organizacija za alergije (WOA),
preporučuju nabavu autoinjektora
adrenalina za pacijente kod kojih
postoji rizik od ponovne pojave
anafilaksije. Sve tri organizacije
upućuju na važnost potvrđivanja
uzroka anafilaksije i prikladnog
tretmana anafilaktičkih simptoma
kod pacijenata s utvrđenom
alergijom na određenu hranu
i ubode insekata. Također se
smatra da pacijentima treba
osigurati potrebnu obuku o terapiji
anafilaktičke reakcije i upotrebi
autoinjektora adrenalina kako bi
se izbjegle pogreške u primjeni.
Zbog nepredvidive prirode
anafilaktičkih reakcija i rizika
ponovnog pojavljivanja kod
pacijenata koji su alergični na
određenu hranu i ubode insekata,
uređaj mora biti prenosiv,
jednostavan za korištenje pod
stresom, te mora brzo u sistemsku
cirkulaciju isporučiti odgovarajuću
količinu lijeka. Adrenalin se
može IM ubrizgati putem