naporu, kašalj ili otežano disanje
pred jutarnje sate, te loša
spirometrija, svaki pojedinačno, a
osobito u kombinaciji, ukazuju da
pred sobom imamo tzv. perzistentnu
ili trajnu astmu, koja zahtijeva trajnu
protuupalnu terapiju.
Osnova protuupalne terapije su
inhalacijski kortikosteroidi:
beklometazon, budesonid,
flutikazon, ciklesonid, i dr. Od
peroralnih lijekova suvremenu
alternativu, iako manje potentnu,
pruža montelukast. Potonji se češće
daje kao nadopuna inhalacijskim
kortikosteroidima, nego kao
monoterapija.
Odbacivanje ili zanemarivanje
protuupalne terapije, bez obzira s
kojim izgovorom, vodi u lošu
kontrolu astme i silno povisuje rizik
pogoršanja, od kojih neka mogu biti
nagla i opasna po život. Najčešći su
izgovori da se pacijent osjeća dobro,
da će radije trpiti malo simptoma,
koje ionako stavi pod kontrolu
salbutamolom (Ventolin), nego se
“trovati” kortikosteroidima, i sl.. To
su vrlo opasne teze koje dolaze iz
svijeta neinformiranosti, ignorancije
ili tzv. besplatnih savjeta raznih
neovlaštenih skrbnika za tuđe
zdravlje koji imaju neobjašnjivu,
najčešće nesvjesnu potrebu nekom
škoditi, misleći da empatija i
prijateljska riječ mogu zamijeniti
inhalacijski kortikosteroid. Astma
nije nikakva psihogena bolest. Čak,
štoviše, makar i postoje bolesnici
koji imaju osjećaj jačih tegoba kod
psihogenih podražaja, a što je inače
slučaj skoro sa svim kroničnim
bolestima, postoje i oni koji
razmjerno slabo predosjećaju
pogoršanje sve dok ono ne postane
kritično.
Astma se može pogoršati naglo, i u
roku od nekoliko minuta dovesti do
teškog dišnog zatajenja, pa i smrti.
Najčešće je riječ o neredovitom,
slabom ili nikakvom uzimanju
protuupalne terapije, što ne odražava
ništa drugo nego nepoznavanje
prirode bolesti, ili negativizam
prema stvarnosti. Osobito su u
riziku oni bolesnici koji imaju
razmjerno duge faze mira, prestanu
uzimati protuupalnu terapiju, i onda,
u jednom času dožive masivnu
ekspoziciju alergenu i pri tome
reagiraju teškom
bronhoopstrukcijom – suženjem
bronha i lučenjem guste bistre sluzi
koja može ugušiti bolesnika bez
izgleda da mu se efikasno pomogne.
Takvi su slučajevi opisani kod
intenzivnih peludnih aktivnosti u
proljeće ili jesen, ili nagloj većoj
količini prašine (grinja). Takav je
događaj krajnje izuzetan ukoliko
pacijent makar malo pazi da
kontinuirano ^