Farmacija za vrane
Sve su živjele blizu tako i ona, farmaciju je
završila prije roka.
Mnogo je pila i pila je sve:
loše vino, dvolitre piva i sumnjiv džin,
sve to gutalo bi njeno grlo, nekad i zajedno.
Noću me skajpala kad se vrati u Doboj,
u dezen pink sobi sjedila bi na podu
i pričala o porodici, ocu, najviše o ocu
i lovačkoj puški koju joj je davao.
Gađala je vrane nad poljima djedovog žita,
jedino ona od tri kćerke.
Jedino ja!
Opsjednutom mimikom bi to naglašavala.
(No žita u selu više nema, tamo je minsko polje još
od građanskog rata.)
Ležala bi u toplesu,
pozorišno skrhana svojim odrastanjem, pijana,
ogromnih masnih očiju bi škiljila u strop,
kosu bi čas zatezala čas čupala,
nabrajala bi lijekove o maničnoj depresiji nabrajala
ih tiho, zatim bi srčano psovala sunce kroz zube.
Pričala je i o Beču, svojim bečkim tetkama
i mojim nesuvislim komentarima o istoimenoj
šnicli.