Sjedili smo … Ondje , na onoj klupi . Pričao mi je o svom djetinjstvu , o tome kako je on provodio vrijeme kao dijete . Bio je živahan uvijek , i ostao takav . Učio me mnogo toga . Bila sam sretna s njim . Sjećam se ... Jednom , u školi sam imala problema . Došla sam kući , bila sam tužna . Sjedila sam u sobi , a iza vrata je dolazio zvuk njegovih stopala . Shvatio je da sam tužna , nisam mu trebala ni reći , poznavao me jako dobro . Nije znao o čemu je riječ , ali znao je što treba reći da me utješi . Uvijek je znao one prave riječi , one koje bi mi baš u tom trenutku |
Nedostajat će ... A sad ? Sad imam samo uspomene . Uspomene na njega , na njegove riječi , njegov pogled , njegov izraz lica koji je uvijek govorio da treba biti nasmijan , da uvijek treba na sve gledati pozitivno . Možda se u školi nisam sa svima najbolje slagala , možda je u mom životu bilo tužnijih dana , možda nije sve izgledalo kao u bajci , ali zato sam uvijek uz sebe imala njega , osobu koja bi me uvijek nasmijala i znala što i kada reći . Imala sam . Više ne . Sada imam samo uspomene i veliki dio u srcu koji kuca za njega . Mog najboljeg djeda . |
||
bile potrebne . Mnogo | |||
puta bih se pitala kako | |||
je to uspijevao . |
Nikad |
Sara Madunić , |
|
to nisam otkrila , jedino |
6 . razred |
||
što znam jest da će mi | |||
mnogo nedostajati . Te | |||
njegove riječi , njegov | |||
osmijeh , njegovo prisustvo | |||
, svaka igra s njim . |
Sara Madunić , 8 . razred |
||
Sve vezano za njega . | |||