PUTOKAZ | Srednja tehnička škola Bugojno Putokaz 15-16 2016/2017. godina | Page 76

KAKO NAUČITI UČITI kreati vni kutak     PUTOKAZ                                    literarni radovi zašto ostati u BIH P itanje koje mi često bude postavljeno je upravo ovo. Ljudi ga i ne postavljaju uzalud. Iz dana u dan sve je više onih koji pakuju kofere i odlaze u neku, obećanu zemlju. Smatraju da je tamo negdje, bilo gdje, bolje nego ovdje. Bojim se da nije. Neki to nazivaju odlazak, za mene je to bijeg. Bijeg od problema. Zašto svi bježe? Zemlje u koje bježe sigurno nisu ljepše od naše Bosne. Bosna je uprkos svim problemima predivna država u kojoj se može sasvim normalno živjeti. Samo se trebamo boriti za nju. Ja ću se za svoju Bosnu boriti tako što ću se školovati i doprinijeti njenom razvoju. Srce me zaboli kada neko kaže da želi ići odavde. Zar ne shvatate, ovdje smo rođeni, ovdje smo prvi put udahnuli i prve korake napravili, ovdje su nam preci sjeme posadili. Sve ovo je dovoljan razlog da ostanemo. Nećemo ostaviti i izdati zemlju da koju su nam očevi ginuli. Potrudi se, bori se i ostani. Mustafica Alis a I d J utro je svanulo obgrljeno bijelim pokrivačem magle. Mraz se prosuo poljima moje mahale. Tišina je ječila nad gradom. To nije bilo samo jutro. To jutro bilo je stvarna slika realnosti u kojoj se nalazim. Magla je budućnost kojoj se približavamo. Naizgled svijetla, a zapravo toliko slijepa da je čak ne osjetimo. Mraz je staza koja umije da zavara. Njen sjaj vodi nas u maštu da koračamo kroz riznicu blaga. Predstavlja naivnost i zabludu ovog svijeta. I tišina... tišina koju izgovaramo svaki dan na glas zla. Prizor koji se nalazi iza prozora moje sobe tjerao me na pesimizam. " Želim da odem ." "Zašto?" Postavljam pitanje. Razmišljam, nesvjesna vremena koje juri preda mnom. Kao da će meni negdje drugo biti bolje. Ako nisam zadovoljna zemljom u kojoj sam odrasla, kako bih onda bila sretna tamo negdje daleko od svega. Daleko od problema od kojih tražimo utočište. "Ma ne, ne idem ja nigdje! Ostajem!" Preokret koji se desio u meni iznenadio je i mene samu. Ali tim preokretom došla sam da odgovora na sva moja pitanja. Zašto ostati u BiH? Bosna možda jeste teška za življenje. Bosna jeste zapuštena zemlja. Svaki Bosanac složio bi se ovim činjenicama. Bosanci... Navikli da osuđuju! Navikli da šute! Navikli da se prilagode i dobru i zlu. Eto... problem je ipak u nama. Ne u Bosni. Nego u nama. Stvari se neće promijeniti ako samo sjedimo ogorčeni na uređenje države, na vlast, na krize... Pa hej ti Bosanac... hajde uradi nešto da se to ogorčenje pretvori u zadovoljstvo. Hajde uči svoju djecu da Bosnu preslikaju u lijepu državu. Uči ih da svojim stečenim znanjem brišu zla, uspostave pravdu, pruže bolji život sebi, pa svojoj djeci, pa nama ostalima. Zar nisi sretan što se tvoja zemlja ističe od ostalih, po svojoj tradiciji, kulturi, historiji... Uradi nešto da Bosna ne bude " crna rupa" iz koje svako bježi. Već da Bosna bude zemlja u kojoj želiš vidjeti sretnu djecu, starce... sebe. Zar ti ovo nije dovoljno razloga da ne bježiš? Nimalo te savjest ne peče gledajući kako zemlja na kojoj si pružio prve korake sve više i više pada?! Zar možeš? Možda ti da! Ali ja ne! Svoju zemlju učinit ću zemljom koju niko, nikada više neće potcjenjivati željom da zauvijek napusti njene granice! N apustiti domovinu i otići u “obećanu zemlju” glavom bez obzira... Pobjeći u neki novi, nepoznat, pomalo čudan i tajanstven svijet, želja je mnogih mladih, ali i starijih ljudi... Ljudi žele pobjeći od surove realnosti i svoje bolje sutra pronaći negdje daleko... Sjedim i razmišljam... Prisjećam se jednom davno izgovorene, skoro zaboravljene rečenice moga djeda, kao kroz maglu : “ Dijete moje, najveće bogatstvo ovog svijeta je duševni mir. Kad uvečer legneš spavati, a ne brineš o svojim postupcima i ne nosiš nikoga na duši.” Razmišljam i o tome kako bi bilo da odem iz Bosne i Hercegovine, da živim negdje dal eko od svoje kuće i svega što volim, svog toplog doma, majčinog toplog čaja u hladne zimske dane i još toplijih očevih riječi. Ne bih mogla. Falio bi mi “mir u duši” iz djedove priče, falio bi mi osjećaj da sam slobodna, da se mogu okrenuti svugdje oko sebe i u svakom čovjeku naći prijatelja. Falilo bi, zaista, mnogo toga... Dosta se mi Bosanci razlikujemo od drugog svijeta. Mi se sa malo zadovoljimo. Nama su sitnice sreća. Nekada nam je dovoljan samo jedan osmijeh da u nama pokrene iskricu koja će rasplamsati želju za uspjehom, želju za dokazivanjem i napredovanjem, ali smo mi isto tako i dosta slab i nesiguran narod da bismo napustili svoje domove i pobjegli daleko u svijet. Rijetki bi se i snašli... Mi mladi ljudi u BiH, trebamo biti podrška jedni drugima. Trebamo prestati vjerovati u lažna obećanja jednog propalog sistema, prestati spuštati glave pred “malim ljudima” koji sebe “ veličinama” nazivaju. Mi, mladi ljudi, izgraditi ćemo sebi bolju budućnost, ostvariti svoje snove, želje, nade i očekivanja, ali ovdje, da, baš ovdje, u Bosni i Hercegovini, u zemlji najljepših rijeka, planina, gradova, najboljih ljudi. Na kraju nam obično ostaje da biramo između dvije ponude: pobjeći ili ostati? Šta ako pobjegnemo od Bosne, a izgubimo mir u duši? Šta ako ostanemo ovdje u borbi za opstanak? Rješenje: ostati u BiH, ali se izboriti i pobijediti u borbi. Đuliman Azra III d putokaz časopis srednje tehničke škole Bugojno Par momenata kasnije, dok sam odlutala u predstavi svoje književne amaterske ličnosti, preda mnom se našla šoljica kafe. Ja zaista volim kafu, ali uz jednu napomenu, pravu, bosansku, iz džezve, kafu. Priznat ću, evo, javno pa me osudite, ali neke naše stvari ne volim, pa ne volim. Mislite šta hoćete, ali ja svom srcu ne mogu objasniti šta treba, šta ne treba. Vi svojim kao možete? Dobro, neka možete, objašnjavajte... Ja držim do toga da je Bosna moja, najljepša zemlja na svijetu. Opet mislite šta hoćete, ali ovaj književnik amater ima i poneku pametnu rečenicu. Nisu sve amaterske. Svaki putnik koji je bar jednom svratio u Sarajevo morao je osjetiti nešto što se riječima opisati ne može. Taj osjećaj da koračate gradom koji u sebi čuva toliko uspomena, koji čuva onu lijepu prošlost, sve ono što nam je ostavljeno u amanet, katedrale i džamije, biblioteke, pozorišta i muzeji, upravo je to neopisivo. Lijepo je znati da je neko mislio na nas i ostavio nam neprocjenjivo bogatstvo, bogatstvo kulture i različitosti. Nijednom putniku ne treba vodič da bi se kretao ovom našom zemljom. Orijentir mu može biti svaki osmijeh. Možda čak i slabog srca i ranjene duše i narušenog zdravlja, čovjek se ovdje smije. Smije se jer je negdje u sebi svjestan da bosansko i Bosnu niko i ništa ne može zamijeniti. Zašto ja sad ovdje da pričam o ljepotama Bosne i Hercegovine kad neki ne znaju ni šta je ljepota. Ljepota je, ljudi moji, probuditi se ujutro zdrav i svjestan, bez grižnje savjesti, u svojoj zemlji, u zemlji svojih očeva i djedova, u zemlji gdje vas niko neće odbaciti ili ružno pogledati ako ste drugačiji, u zemlji gdje ćete doživjeti razumijevanje i poštovanje, u zemlji gdje će biti cijenjena vaša ličnost, ma kakva ona bila. Ljepota je znati da je Bosna u nama, a mi u njoj, i da se bezuslovno čuvamo. Ne razumijem zašto bježati od slobode i mirnog sna, zašto čekati sumorna jutra negdje daleko u nekom nepoznatom svijetu, buditi se sa osjećajem da oko vas nema niko koga biste mogli nazvati “svojim”. Bogatstvo nije novac, niti zlato. Bogatstvo je znati da živimo u jednoj Bosni i Hercegovini, u jednoj zemlji koju su mnogi pokušali osvojiti, ali nisu uspjeli. Bogatstvo je biti sretan i zadovoljan malim stvarima, jer onaj kome je “malo” ništa, njemu ni “puno” nikad neće biti dovoljno. Kao što je jedan pjesnik rekao: “Ja nisam htio da mijenjam svijet, meni je i ovaj bio dobar.” Kadunić E dna III d B a j r i ć D ž e n a n a IIId 76 B udi me miris jutarnje kafe... Ja, gospodo, nisam pjesnik. Ponekad dobijem napad inspiracije, pa bacim tu i tamo poneki stih na papir, ali brzo me želja prođe. Ponekad mi neka misao pokuca na vrata, pa se ispričamo. Ali ta gospođa misao često ima jednu sumornu temu u kojoj se najbolje i ne snalazim. Naime, tema je život. Ali šta je, tu je, moramo da porazgovaramo. putokaz časopis srednje tehničke škole Bugojno 77