M
udra je shodno svojoj starosti. Možda je bolje
reći – prepredena. Stoga neki kažu da je opravdano ženskog roda.
Umetnička kritika je čedo devetnaestog veka i
građanskog društva – ono do čega je došlo jer su
umetnici tražili publiku (neretki i priznanje), a
novopečeni građani poželeli da budu kulturni.
U preseku oštrih reči upućenih umetniku i konačnog nerazumevanja komplikovanih autorskih
podviga na strani publike, mnogi bi rado vratili
vreme i rekli „ne, hvala”. Kritici i izlasku kulturnog života u javnost. Sad je kasno. A i red je da
se taj zanesenjački duh, ekscentričan uprkos
marginalizaciji – imunizuje. Očvrsne. Sve je to
za njegovo dobro.
Ona je surova jer ne zna. Ne zna za prokletstvo
belog papira, za podsmeh one mrlje na platnu koja namerno neće da bude kao u zamisli, ni za tihu
bol zaboravljenih, napuštenih i nikada dovršenih
isečaka misli i života. Nije čula cepanje papira ka-
da je konačno ispisan, ne vidi ožiljke brisanja
gumice. Ona strpljivo čeka. Smišlja podlosti i pravi moguće scenarije u glavi, dok u pozadini odjekuje zloslutni smeh veštice.
U pojavnom svetu, kritika je posao upućenih pojedinaca, čija je misija da inače ekskluzivnu umetnost približi prosečnima. Da objasni i „prevede”.
Ako u tom procesu poneki plačljivko bude povređen, ona to ne nosi na savesti. Oslobađanje od odgovornosti (ili ono što tako izgleda) je mamac i za
manje upućene. Tu je nevolja. Drznu se tako rečiti
i duhoviti, spremni da prospu pokude i da se okite
perjem kritike. Iako sasvim različite, obe su na istoj
medalji, sa iste strane (ne)pravednosti. Eventualna
upućenost ne znači mnogo. Ako verujete umetniku. Svaka od njih nastupi poput Strašnog suda i
deo nečijeg bića nemilosrdno iseca na tanke rezance, usitnjujući smisao univerzuma želja, truda,
ideja i izvedbe dok početni proizvod ne postane
nešto nalik sapunu koji dugo stoji u vodi – omekšala i ljigava smesa na putu raspadanja. Dok od
81