drugo da rade, osim da idu da se
leče", kaže Nada Mićić. "Problem
HIV-a je problem cele države. Kad
imate bolesne ljude, oni ne rade,
već odlaze u centar za socijalni rad,
koji finansira država iz budžeta. Da
mogu da rade, oni bi radili i država
bi imala korist. Ali, stvari su ovde
loše postavljene".
Slična je situacija i sa obolelima od AIDS-a koji su najčešće
osuđeni isključivo na pomoć svog
neposrednog okruženja ili (što je
takođe često, imajući u vidu situaciju u kojoj obično nalaze gej muškarci) na sopstvene snage, ako ih
više uopšte poseduju. Po rečima
Radeta Kuzmanovića, Q-klub pomaže obolelima tamo gde može,
što je najčešće gradsko jezgro Beograda.
Ukoliko na osnovu neke
druge bolesti ne dobiju pravo na
palijativnu negu, oboleli nemaju
mogućnost medicinske nege kod
kuće i praktično su osuđeni da dođu na kliniku,
gde su uslovi daleko od sjajnih.
TO JE NOVAC
Dok je u Srbiji delovao Global fond,
međunarodna organizacija koja se bavi borbom
protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i malarije u ekonomski nerazvijenim zemljama, bilo je organizovano mnogo seminara i treninga, realizovano
mnoštvo projekata u saradnji s Ministarstvom
zdravlja i ustanovama zdravstvene zaštite, pokrenuto mnogo korisnih akcija usmerenih na
prevenciju, dijagnostikovanje i lečenje HIV-a.
Njihovim odlaskom, stvari su se vratile na staro,
čime bi bar donekle mogla da se objasni aktuelna epidemija.
"Global fond - to je novac. On je svoje
programe finansirao samo s idejom da pokaže
državi kako je važno da ima, na primer, projekat
razmene igala kako se epidemija ne bi širila i slično. Umesto toga, ova država, kao i mnoge
druge siromašne države, naprosto muzu Global
fond, nemajući ideju da bilo koji program preuzmu. Tu je došlo do jaza i sada nemamo ni razmenu igala, ni punktove za testiranje, ni
besplatne testove na Hepatitis C", smatra Nada
Mićić.
Nestašica i praznina nakon odlaska
Global fonda iz Srbije, primetna je i u potpuno
neočekivanim oblastima. "Njihov program je itekako pomagao našoj zemlji i podržavao sve akcije koje smo održavali. Zahvaljujući njima,
recimo, poslednjih desetak godina imali smo
kondome u svakom savetovalištu. A ja sada
nemam kondome ni za HIV pozitivne", kaže dr
Paunić, upozoravajući da su kondomi neophodni HIV pozitivnima bilo da im je partner HIV negativan ili HIV pozitivan.
Konačno, kad sve to ima u vidu, šta da
radi čovek inficiran HIV-om, koji je ima tu nesreću da živi u Srbiji? Iako upozoravaju na sve
negativne stvari, naši sagovornici su po tom pitanju jednoglasni. Ta osoba trebalo bi da se ponaša sasvim normalno, da živi svoj život kao
ranije, ali da redovno prima terapiju i vodi računa o svom zdravlju.
Jer, ko zna? Možda se dogodi neko
čudo, pa da neko negde smisli i lek.
Ili, čudo još veće, da Srbija postane
uređena država usmerena ka dobrobiti svojih
građana i građanki. Sve je moguće, dok je glava
na ramenima.
Vodič kroz gej Srbiju
9