Z
OPTIMIST SKrozza na Skroz
a samo dve godine - od
2012. do 2014, broj zvanično registrovanih osoba
inficiranih HIV-om u Srbiji
duplo je povećan. Sa
1647, došli smo do 3057
HIV pozitivnih, s tim što
se smatra da je broj registrovanih obično mnogo
manji od realnog broja.
Ovakvi podaci izbijaju
adute iz rukava svima koji
tvrde da se HIV dešava negde drugde i da je Srbija, kako se ranije stručno tvrdilo, "zemlja s niskom stopom učestalosti HIV infekcije". Umesto
toga, može se slobodno reći kako je Srbija zemlja u kojoj, u XXI veku, vlada epidemija HIV-a.
Samo pri Studentskoj poliklinici u
Beogradu, nedeljno se dijagnostikuju jedna inficirana osoba, dok se ranije to događalo jednom ili dva puta mesečno.
Ovakva statistika porazna je sama po
sebi, a još mračnije zvuči ako imamo u vidu na
koji se način ova država bavi prevencijom, kako
tretira one koji imaju virus i šta (ne) čini kako bi
tim ljudima olakšala život.
LEKOVI
Iz nikom poznatih i objašnjivih razloga, na spisku lekova koje odobrava Republički
zavod za zdravstveno osiguranje (RFZO), i dalje
se nalaze lekovi koji se već godinama ne koriste
u lečenju HIV-a. S druge strane, na tom spisku
nema lekova koji se uveliko koriste u nekim drugim delovima sveta, pa i u neposrednom komšiluku Srbije.
"Lekovi koji se ovde koriste više truju,
nego što leče. Evropski primer lečenja podrazumeva da početna terapija počinje sa jednom od
šest različitih kombinacija lekova. Mi u našoj
zemlji ne možemo da napravimo nijednu kombinaciju. Opseg lekova je problematičan, a rezultat je takav da pacijenti umiru čak i kada ne
bi trebalo da umiru", kaže za "Optimist" Nada
Mićić, predsednica Q-kluba, organizacije koja se
na različite načine bavi HIV-om i AIDS-om.
S druge strane, njen kolega Rade Kuzmanović objašnjava da mi imamo lekove, ali ne
i moderne lekove. "Svi lekovi, svi farmaceutski i
farmakološki proizvodi, baš kao i beli luk koji je
potpuno prirodan, imaju neke prateće efekte.
Ponekad je to teže varenje, ponekad teži miris i
6
www.optimist.rs
tome slično. U slučaju HIV-a, međutim, imamo
lekove koji deluju na vrlo direktnom ćelijskom
nivou i koji proizvode mnogo ozbiljnije nusefekte, koji su pritom trajni - pošto te lekove uzimamo čitavog života. U tom smislu, novije
generacije lekova su rafinisane tako da imaju što
manje nuspojava, odnosno tako da su te nuspojave što blaže".
On objašnjava da je dejstvo na sam
virus isto, samo što su moderniji medikamenti
bazirani na ideji da ih pacijenti što duže i što
bolje podnose. "Lekovi koje mi imamo, moraju
da se uzimaju češće. U svetu postoje unapred
pripremljene kombinacije lekova, pa umesto četiri tablete dvaput dnevno, morate da uzimate
jednu tabletu jednom dnevno. Pritom, tu je
važno naglasiti da se ne radi o regularnim tableticama, već o ozbiljnim tabletama, od kojih su
neke dugačke kao jedan članak kažiprsta". I on
ističe da je poseban problem to što kod nas ne
postoji "prva linija lekova", tj. lekovi koje Svetska
zdravstvena organizacija i Udruženje evropskih
kliničara preporučuju ljudima kada otkriju da su
HIV pozitivni: naši lekari umesto toga prave
neku svoju "varijantu" u odnosu na lekove kojima ovde raspolažu.