G
OPTIMIST Film
odine 1994. bio sam
izvršni producent za
razvoj u ˝Amblin Entertainmentu˝. Tada
nisam ni planirao da
radim u filmskoj industriji i još manje da to
bude iz nekog političkog razloga. Što bi se
reklo, zakasnio sam na
gej zabavu jer kada
sam se konačno autovao 1983. na Univerzitetu ˝Kolumbija˝, etikete
˝gej˝ i ˝AIDS˝ su već dugo bile u istom košu. Aleluja!
Kada smo napustili Njujork, moj partner Karl i ja smo se nastanili u distriktu Kastro u
San Francisku gde smo mogli da živimo otvoreno. Život u Kastru osamdesetih godina bio je
oslobađajući. Mogli smo da se držimo za ruke
napolju, mogli smo da se poljubimo u javnosti,
nismo se nikome morali pravdati.
Doduše bila su to i izmrcvarena vremena . Bio sam član teniske gej lige u to vreme.
Lige koja je podrazumevalo se, bila puna fizički
obdarenih, prelepih, mladih momaka, momaka
koji bi iznenada nestajali iz naših vidokruga.
Kada bi neko od nas pitao gde su ti ljudi odgovor bi bio: ˝Umrli su˝. I to se dešavalo brzinski.
U filmsku industriju sam ušao bez ikakvog razumevanja za političku ishitrenost, iako
sam bio aut i što se moje orijentacije tiče kao i
moje veze sa Karlom. Počeo sam prvo kao advokatski pripravnik u agenciji za talente ˝International Creative Management˝. Vlasnik je bio
fantastični momak, koji je bio potpuno otvoren
za sve i prihvatao je sve, i koji je Karla nazivao
mojim „prijateljem“. Iako smo se Karl i ja upoznali
neki mesec pre nego što sam započeo sa studiranjem na ˝Kolumbiji˝ i tada smo bili već pet godina zajedno, koja se druga reč mogla
upotrebiti?
Sa te pozicije sam se pomerio na poziciju pomoćnika agentu za scenariste. I tu sam
bio srećne ruke pošto mi je gazdarica bila izvanredno prihvatljiva žena. Dok sam preko dana
kucao i javljao se na telefon, noću bih pisao kritike knjiga i filmova po njihovoj vrednosti i to za
različite studije i produkcijske kuće. Jedna od tih
kompanija bila je ˝Amblin Entertainment˝ i na
moje pozitivno zaprepašćenje, direktorka kom-
54
www.optimist.rs
panije Keti Kenedi, ponudila mi je puno zaposlenje kao kritičara. A kako naravno nisam bio
budala, prihvatio sam.
˝Amblin˝ je što se posla tiče bio raj na
Zemlji. Svi ljudi, od Stivena Spilberga, preko Keti
Kenedi, do samog recepcionera su bili dobri
jedni prema drugima i zvali su se po imenu, svi.
Imali smo i šefa kuhinje kao i uvek pristupačnu
kuhinju za naše sopstvene potrebe. Potom sobu
za projekcije sa sve uvek punom mašinom za kokice i slatkiše. Moj prvi posao je i bio da sedim u
toj sobi, jedem kokice i gledam filmove sa nacističkom propagandom, a onda da pišem izveštaje o njima. Ono što sam ja tada radio bilo je
prikupljanje materijala za film u razvoju ˝Šindlerova lista˝. Bilo je to i vreme ˝Parka iz doba Jure˝.
˝Amblin˝ se rasturao od posla. A bio je i strejt
mesto. Ja sam bio jedina osoba, muškog ili ženskog pola koja je bila autovano gej u celoj toj
zgradi. Makar sam tako mislio.
Kako sam se, da tako kažem, peo uz
lestvicu, pokrivao sam poslove scenarija i distribucije u ˝Amblinu˝ tragajući za materijalima i piscima koji obećavaju. Čelnici na nekim bitnim
mestima su takođe na moju sreću bili uvek otvoreni za sugestije koje su dolazile sa moje
strane po bilo kom pitanju. Dok god je materijal