karstva, sa posebnom slabošću za flamansko slikarstvo te ere, gde sve biva duboko ukorenjeno
u brižljivu iscenaciju i detaljistički osmišljeno
osvetljavanje slikanog prizora. Ako se sve narečeno uzme u obzir, ni ne čudi što Grinavej nije
pokušavao (pa samim tim i uspevao) da u većini
slučajeva zadovolji i ipak neophodnu narativnu
bit filma i filmskog jezika.
Poznat kao eksperimentator, Grinavej
se, ako ćemo iskreno, neretko nalazio zarobljen
i u plićaku samodovoljne i samodopadljive potrebe za oneobičavanjem dobro poznatog po
svaku cenu, što je dovodilo i do filmova koji su
bivali sami sebi svrha i kojima je Grinavej umeo
da izazove i zamor materijala i kod dobrog dela
odanih mu sledbenika među kritičarima, istoričarima i filmofilima. Ipak, krštenica či