B
OPTIMIST FIlm
rojni new age mudroseri utrošiše poslednjih nekoliko decenija da nam pojasne
da svi mi, ma koliko neznatni i sitni civili
bili, posedujemo vlastitu legendu.
Dakle, legenda po glavi stanovnika. Nek
im bude, ali takođe stoji da su neke legende naprosto veće (i živopisnije i sadržajnije) od drugih. E, upravo to čini
samu osnovu filma Legenda Brajana
Helgelanda, još jedno filmsko prepakivanje priče o zloglasnoj braći Krej.
Krenimo od lakih i očiglednih
istina – premda je Helgelandova Legenda, posmatrana kao
celina, sasvim zadovoljavajući i uspeo film, teško da spora
može biti da su Krejevi (The Krays) velikog Petera Medaka
ipak superiorniji film, a uz to i vidljivo usredsređeniji na ionako samoizabranu temu. Helgelandu je srce očito na pravom mestu, osim toga, ovo je njegova daleko najefektnija
filmska režija, ali Medakov film i na reprizna (i u međuvremenu nahrupelim cinizmom potencijalno opterećena) gledanja ostavlja utisak odličnog filma koji je u isti mah i
pokazni primer kako se biografsku građu iz u startu filmičnog gangsterskog retro miljea treba prevesti u filmski medij.
Brajan Helgeland, višestruko nagrađivani scenarista (pao je tu i Oskar za maestralni Poverljivo iz El Eja Kerisa
Hensona), u slučaju Legende u jednoj tački pronalazi i glavni
oslonac i ključnu smetnju ovom svom rediteljskom pokušaju;
naravno, reč je o Tomu Hardiju, koji ovde tumači uloge obojice braće Krej, počesto i u istom kadru. Naime, teško je i pomisliti da bi Legenda mogla i da postoji bez Toma Hardija,
očito u naponu glumačke snage i na vrhuncu izvođačkog samopouzdanja, a ovde pozicioniranog i na koti izvršnog producenta filma, ali se istovremeno da zaključiti da je Legenda,
i mimo svih svojih neospornih kvaliteta, u dobroj meri i parada jednog poodmaklog glumačkog egzibicionizma.
Verzirani tvrde da je zapravo nemoguće tačno
ustvrditi šta je konkretno primarni zadatak filmskog reditelja,
ali se mirnih duša barem možemo saglasiti da je jedan od prvenstvenih nužnosti zauzdavanje glumačke raspomamljenosti, u belom svetu poznatoj i kao mega-acting. A Hardy
upravo na prvom mestu očitava baš to – prenaglašenu i očigledno nedovoljno sa strane kontrolisanu glumu veću od života samog. Ovo jeste osnova da se i Legenda bez mnogo
premišljanja i relativizovanja izmesti u domen vanity projekata (projekata izraslih iz taštine ključnih aktera i/ili kreativaca), a s druge strane mora se priznati i da je možda baš taj
aspekt ono što Legendu izdvaja iz ipak preobilja filmova na
gangsterske teme u okruženju britanskih ostrva (najposle, u
distribuciju je ovih dana krenuo i nižebudžetski britanski
filmski diptih na potpuno istu temu naslovljen Uspon i pad
braće Krej).
52
www.optimist.rs