već samo po sebi neumesno. Na kraju, organizovana je posebna prodajna izložba za blogere
i fensere a u stvari za švalerke i Karleušine asistente, da na miru nabace još neku krpicu i baš
u ovom činu leži primer bahatog korporativnog
odnosa prema potrošačima.
Glavni izvor prihoda svakom modnog
ili bilo kog drugo luksuznog brenda ne lezi u
bundama od 50.000 evra niti kaputima od
10.000 evra već u patikama, novčanicima, maramama, parfemima, naočarama, kaiševima i drugim sitnicama čija cena retko kada prelazi 500
evra. Tačnije, komadi sa astronomskim sumama
se proizvode u smešno malim serijama i obično
se poklanjaju javnim ličnostima, a namenjeni su
da pojačaju vrednost brenda u javnosti i samim
tim na tržištu. Zanimljivo je znati da proizvodna
cena prethodno pomenutih jeftinijih proizvoda
u stvari iznosi svega par desetina evra tako da je
i vrednost jeftinijih proizvoda dramatično nabijena. Sa sigurnošću možemo zaključiti da svaki
brend visoke mode samo i isključivo živi od sirotinje i smrtnika koje se trude da jednom godišnje kupe Gucci kaiš ili Chanel maramu tako
da je cela filozofija iza saradnje H&M i Balmaina
ultimativno ruganje jer ne poklanjaju oni delić
luksuza smrtnici kako je to navode u skoro svakom intervjuu, već mogu samo da ukažu zahvalnost sirotinji što im upumpava milione na
osnovu kojih oni mogu da plate kampanje na
kojima isključivo počiva nj ZݘH