Labris proslavlja 20 godina postojanja.
Kako ti kao lezbejka vidiš situaciju na
LGBT sceni, pre svega lezbejskoj?
Za mene je ovo pitanje možda i suviše lično. Ako
uzmemo za primer vidljivost koju je trans* zajednica postigla u poslednjih godinu i po dana,
lezbejke su potpuno nevidljive. Nedopustivo je
da najveću lezbejsku organizaciju vodi strejt
žena. Da ne bude zabune, iskreno hvala svim
strejt osobama koje se zalažu i pomažu LGBT zajednici na ovaj ili onaj način, ali mislim da je kontraproduktivno da lice za javnost ispred
lezbejske organizacije bude strejt. Koliko znam,
Labris je nedavno prošao kroz transformaciju i
sada imaju lezbejku za liderku, što me jako raduje i želim im svu sreću i uspeh u daljem radu.
Gde su autovane lezbejke na društvenoj
i aktivističkoj sceni?
Haha, koje autovane lezbejke?! Ne, svakako da
nas nema dovoljno, ali verujem da Labris možda
sada može da pomogne. Feminizam je godinama dovodio do zablude, odnosno, bio je paravan za neautovane lezbejke. Nikako ovo nije
moj argument protiv feminizma i aktivnosti feminističkih organizacije i pojedinki i pojedinaca,
mislim da smo utoliko svi feministkinje i feministi ukoliko se bavimo pravima i pitanjima bilo
koje manjinske i marginalizovane zajednice. Međutim, ukoliko javno govorimo ispred LGBT zajednice, onda sam svakako prvo lezbejka, pa
feministkinja.
Koliko vidiš napredak u položaju trans
zajednice?
U poslednjih godinu dana svakako da se u
trans* zajednici situacija promenila. Trans*
osobe, njihovi svakodnevni problemi, kultura
življenja, društveno-politički status, mišljenja i
stavovi su mnogo prisutniji u javnosti u poslednjih godinu dana. Podizanju vidljivosti zajednice i pokretanju konstruktivnog dijaloga u
okviru javnog mnjenja umnogome su doprineli
Helena i njena javna borba protiv diskriminacije
i za ostvarivanje svojih prava, ali i Šteficino učestvovanje u emisiji „Sve za ljubav“, Rajkina priča
za „24 sata“, Aleksin nastup na Belgrade Igniteu, održavanje Trans*frontalla i, naravno, prvog
Trans* Prajda. Sa jedne strane, to je drugim
trans* osobama dalo podstrek i da i same „izađu
iz ormara“, podignu svoje glasove i javno govore
o svojim problemima, ali i da se uključe u procese pronalaženja adekvatnih rešenja.
Koji su najveći problemi LGBT zajednice i
kako ih rešiti?
Jedan od najvećih problema LGBT zajednice je
svakako nasilje – nasilje se i dalje ne prijavljuje
dovoljno, o njemu se ne govori drugačije nego
senzacionalistički, nema poverenja u relevantne
institucije i o samom nasilju nema dovoljno relevantnih podataka na nivou države. Srbija ima
zakonski okvir koji je dovoljan za početak. Trebalo bi raditi na njegovom poboljšanju i adekvatnoj primeni. Sa druge strane, neophodna je
senzibilizacija javnog sektora tako da pripadnici
i pripadnice zajednice znaju da imaju sigurno
mesto da se obrate za pomoć, bez da će da dožive dalju diskriminaciju i stigmatizaciju. Potrebno je, takođe, da se LGBT osobe autuju i da
znaju da ih javnost štiti, ma koliko paradoksalno
to izgledalo. Na taj način svaka borba mora da
bude još javnija i još glasnija i da prenese jasnu
poruku da se nećemo povući i da se borimo i da
ćemo se boriti za baš svakog pripadnika i svaku
pripadnicu LGBT zajednice, protiv bilo kakvog
oblika diskriminacije i kršenja Ustavom zagarantovanih prava, na ma kom nivou. Državne institucije mogu da budu dragoceni partneri na
ovom putu, ali treba prestati sa udvaranjem
istima – one mogu da pomognu, ali ih treba
suočiti sa stvarnom slikom i dovesti u kontakt sa
stvarnim ljudima, građanima i građankama države koju predstavljaju kojima je potrebna njihova pomoć.
Šta možemo da očekujemo od UG „Egal“
u narednom periodu?
„Egal“ svakako ne prestaje da radi na terenu, kao
što sam već pomenula, dvadeset i četiri časa
dnevno, sedam dana u nedelji. Pored toga, u pripremi je šest dokumentarnih filmova o kojima
još uvek ništa ne otkrivamo, ali će izaći do kraja
godine. U pripremi je i program za Trans*frontall
za maj 2016, kao i aktivnos