Beldocs: Velika sreća
Comedy Fest: Tri muškarca i onaj četvrti
na prvom, mestu stoji da autor ovog filma odveć
oprezno prate mustru sličnih i starijih ostvarenja
u okviru filmske komedije, a brzo biva evidentno
i da je humor koji prati i predstavlja značajnu
podršku i ukras ovoj priči ipak dominantno
preovlađujućeg sitkomskog tipa, što povremeno stupa u koliziju sa filmičnošću ovog konkretnog
ostvarenja.
Osim
pominjane
derivativnosti na polju postavki i autorskih izbora, ostaje i utisak da Tri muškarca i onaj četvrti
negde u završnoj rolni u potpunosti upada u
kalup tipskog i očekivanog, ponajpre u aspektu
razrešenja i evolucije odnosa između likova. Srećom po film, tu su i prijatan opšti ton, fin ritam i
sasvim zadovoljavajuća glumačka saigra koji pri
podvlačenju crte dovode do neporecivo pozitivnog utiska o ovom ostvarenju ukupno uzev.
S druge strane, nemačko dokumentarno ostvarenje Velika sreća, prikazano na ovoprolećnom
Beldocsu, donosi naglašeno ozbiljan ton, ozbiljne autorske pretenzije i naglašeni arthouse
pečat, a sve to u priči koja prati mlađeg muškarca, povremenog glumca, naslednika značajnog porodičnog bogatstva, koji uživa u
blagodetima života u ekonomski relaksiranim
okolnostima, svako malo platonski zaljubljujući
se u muškarce koje sreće i sa kojima mu se ukrštaju staze... a sve to pod teretom života i blizine
srednjeg doba sa Daunovim sindromom. Autorsko-rediteljska trojka (Kirsten Burger, Mikko
Gaestel, Johannes Müller) koja stoji iza ovog zbilja osobenog i neospornog umetnički uspelog
ostvarenja mirnim ritmom i uz podosta lako primetnog autorskog samopouzdanja na upečatljiv način tvori uzbudljivo i uznemirujuće
ostvarenje o pošasti života pod bremenom
usamljenosti i pod senkom straha od samoće
kao krajnjeg sudbinskog ishodišta, pritom
mudro pozicionirajući jedinstvenu i osebujnu
pojavu Mirca Kuballa u samu žižu ove priče. Velika sreća u krajnjoj instanci, a nasuprot vedrom
tonu koji dominira prvom polovinom ovog jednosatnog ostvarenja, u krajnjoj instanci ostavlja
prilično mučan utisak ali i istovremeno pobuđuje na saosećanje i pomnije razmišljanje o svoj
težini životnih okolnosti, čak i kad naoko na prvi
i mahom nedovoljno poman pogled nema lako
uočljive egzistencijalne tegobe.
Premda pripadaju posve oprečnim
domenima svetskog filma, iako je reč o možda i
dijametralno suprotnim autorskim pristupima i
ostvarenjima koje svoje mesto traže unutar univerzuma repertoarske komedije, odnosno, dokumentarnog arthouse filma zapadnoevropskog soja, ova dva filma ipak na kraju
predstavljaju skladan dvojac jer u načelu oba
kreću od sličnog korena – priče o pravu na individualnost i lične izbore i o samoći kao možda i
bauku svih bauka. Ne samo quuer egzistencija,
naravno.
Vodič kroz gej Srbiju
51