plomu. Navodeći da su Renoar i Mikelanđelo crtali osobe koje su ih
privlačile i da je veza strasti bila odgovorna za veličinu njihovog rada,
protestvovao je zato što modeli nisu
bili atraktivni i da ne može da crta ili
slika pojedince na koje nije reagovao. Izjavio je da bi mogao da crta
kada bi škola angažovala modele po
njegovom ukusu. Kada je škola odbila njegov zahtev, Hockney „loš
dečak“, je ipak uradio po svome. Da
bi zaradio svoju diplomu, dostavio
je rad baziran na američkim magazinima sa golim muškarcima. U Kaliforniji, Hockney je našao dosta
primamljivih primeraka svog idealnog modela i ubrzo postao poznat po svojim crtežima. Njihova svežina, intimnost i vizuelni
talas su u stvari postali reprezentacija kraja 20.
veka u Los Anđelesu, definišući senzualnog tog
grada u slikama bazena okupanih svetlošću,
palmi, i omlitavelih, mišićavih mladića. Reprezentativni crteži iz tog perioda uključuju „Domestic Scene, Los Angeles“ (1963) i „Boy about to
Take a Shower“ (1964). Godine 1966, dok je predavao na UCLA, Hockneya je privukao 19-godišnji student po imenu Peter Schlesinger. Veza sa
Schlesingerom je proširila Hockneyeve emotivne horizonte i dala mu novu temu: gej muškarci uživaju u čarima južne Kalifornije.
Schlesinger je bio muza Hockneyevih slika toko
kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina. Dokumentarac Jacka Hazana „A Bigger Splash“ iz
1973. godine se fokusirao na kraj njihove veze.
U isto vreme kada je bio u svojoj prvoj ozbiljnoj
vezi, Hockney je započeo da slika niz dvostrukih
portreta parova. U taj niz slika je uključen i portret pisca Christophera Isherwooda i njegovog
partnera Dona Bachardya u njihovoj kući u
Santa Monici (1968) i portret kustosa Henrya
Geldzahlera i Christophera Scotta u njihovom
stanu u Njujorku (1969). Oba ova dvostruka portreta su dobila legendarni status 1970-ih godina
za portretisanje gej parova u rutini svakodnevice, dostižući takav nivo gde je to isto za homoseksualce i heteroseksualce. Godine 1967.
Hockney je ilustrovao četrnaest homoerotskih
pesama koje je napisao C. P. Cavafy. Te grafike su
predivno predstavile čežnju i strast grčkog pesnika i prikazala Hockneyevo ostvarenje kao
grafičkog umetnika. Hocknneyevi prvi portreti
arhetipski vitkih, osunčanih i seksi momaka iz
Kalifornije su naišli na zaprepašćenje kada ih je
prvi put izložio, ali sa vremenom te slike su preuzele uvaženo mesto u umetnosti 20. veka. Slika
golog i primamljivog Petera Schlesingera koja
je nazvana „The Room, Tarzana“ (1967) je veoma
važan primer. Goli portreti kasnijih partnera Gregorya Evansa (Sprawling against pillows, clad
only in gym socks [1976]) i Iana Falconera
(Swimming underwater in a 1982 Polaroid collage) su takođe prihvaćeni kao umetnička dela
a ne kao skandali.
Važna Hockneyeva karakteristika je
njegova podložnost podsticaju novih medija.
Odbacivanje i zapanjujući izum sa kojim se on
baca u istraživanje svih raspoloživih sredstava
kako bi prikazao svet oko sebe su ključne karakteristike njegovog umetničkog razvoja. Tokom
godine on je prešao sa uljanih slika na akrilne,
sa olovke na mastilo, sa crteža na grafiku, sa tehnike obojenog papira njegove Paper Pools serije
1978. godine na fotografski kolaž, sa slika inspirisane kubizmom na dizajniranje inovativnih setova za operu za Tristana i Izoldu i Magičnu
flautu. Međutim, on je ostao pripovedač koji
slavi ono što mu donosi zadovoljstvo. „Moji izvori su klasični, ili čak epski, teme, slike stranih
zemalja, prelepih ljudi, ljubavi, propagande i incidenata [