tantnu, vrlo verovatno s ciljem da isprovocira
neku homofobnu izjavu po kakvima je njen sagovornik ranije bio poznat. Pošto je Ivanović je
iznenadio i rekao nešto što je sasvim korektno,
novinarka se nije zaustavila. Da bi kako-tako
isprovocirala reakciju, postavila je i ovakvo pitanje: "Tvoja ćerka Staša je tinejdžerka. Uspevaš li
da odgovoriš na sva njena pitanja u ovom periodu i kako joj objašnjavaš činjenicu da se dve
čike ili dve tete drže za ruke?". Od svih fenomena
koje Ivanovićeva ili bilo čija ćerka ima priliku da
gleda oko sebe, kao najveći problem istaknuto
je držanje za ruke. Ne gologuze starlete, ne nepismene i nabeđene pevaljke, ne renesansa kriminalaca kao uličnih heroja, ne beda i jad, već držanje za ruke. Još je zanimljivo i to što je ovde
upotrebljena reč "činjenica" - kao da je to istopolno držanje za ruke nešto što srpski tinejdžeri
vide na svakom koraku, svakog dana, na raznim
mestima, toliko da se od toga uteći ne može, pa
se i siroti tinejdžeri pitaju šta je sad pa to. Srećom, Ivan Ivanović je i ovde ostao "na visini zadatka".
PUŠENJE I OSTALE ZANIMACIJE
Osim jezika i izbora reči, vrlo je zanimljiva činjenica da su novinari, pišući direktno ili
indirektno o LGBT tematici, više kršili opšta načela profesionalnih kodeksa, nego ona koja se
tiču specifično diskriminacije. Pre svega, to se
odnosi na zabranu izjednačavanja nagađanja i
tračeva s činjenicama - u prevodu, ako je neko
o nekome nešto rekao, to ne sme da se predstavi kao potvrđena i potpuno tačna informacija. Pošto su učesnici rijalitija jedni o drugima
govorili sve i svašta, to "sve i svašta" odmah je
nalazilo put do tabloida i bez ikakve provere, obzira ili pažnje, prenošeno svima koji su propustili
epizodu ili u tom trenutku gledali neki drugi rijaliti.
Pošto su "optužbe" za homoseksualnost bile jedan od najčešćih tračeva, podrazumeva se da su u tabloidima zauzele posebno
mesto. Rezultat su u nekim situacijama bili potpuno nadrealni naslovi: u "Aferi" je 9. septembra,
recimo, zabeleženo da je "Stanija pušila dečku u
WC-u, Lepomir Bakić se drogira, a Kristijan Golubović je gej". Zvuči zanimljivo, ali je zaista više
nego bizarno (pa i diskriminatorno) to što su na
spisku navodnih "grehova" isti status zauzeli narkomanija, oralni seks i homoseksualnost.
Isti list istakao se i sedam dana ranije,
kada je - sličnim povodom - objavljeno "Vlada je
gej, sve pevačice su kurve, a Kristijan umalo hirurg".
Kao činjenice prihvatane su čak i one
optužbe koje su glavni akteri na licu mesta demantovali. Jedan od najzapaženijih slučajeva
svakako je navodno "priznanje" manekena
Uroša Ćertića da je gej. Praktično svi tabloidi su
1. novembra preneli kako je učesnik "Parova" u
jednoj svađi potvrdio ono o čemu se do tada
samo šuškalo. Čitav događaj tekao je ovako:
jedna učesnica pokrenula je pitanje Ćertićeve
seksualne orijentacije, onda je jedan učesnik
naveo kako je on biseksualac i kako misli da će
"tako da prikupi poene", pa se opet nadovezala
inicijatorka čitave te debate i to vrlo detaljnom
analizom ličnosti pomenutog Ćertića. Ovoga je
to toliko iznerviralo, da je u afektu povikao: "Evo,
Uroš Ćertić je gej! Jeste li to hteli da čujete? Čula
si, Vesna, ja sam gej! Eto...".
Iako bi i detetu bilo jasno da je u pitanju ili sarkazam, ili afekat, tabloidi su ovo "priznanje" uzeli zdravo za gotovo i slavodobitno
objavili to što su objavili. Čitava stvar toliko je
besmislena, da je teško definisati koji je novinarski standard time prekršen - onaj o obavezi istinitog izveštavanja, ili onaj nepisani koji kaže
kako bi novinari ipak morali da imaju mrvicu inteligencije i(li) mrvicu obzira prema ljudima o
kojima izveštavaju.
>>
Vodič kroz gej Srbiju
5