svideti i homofobima i LGBT populaciji. Homofobi će se radovati jer je pederčina dobila ono
što zaslužuje, a LGBTovci će tugovati nad svojom
tužnom sudbinom rečima „vidite šta nam rade“.
To je mene razbesnelo i u takvim slučajevima
podržavam samo filosofiju Quentina Tarantina,
gde zločinac mora da umire u najgorim mukama i pravda na kraju pobeđuje, sve ostalo je
neprihvatljivo. Kap koja je prelila čašu bila je
specijalna nagrada Teddy žirija za ovaj film.
Pošto sam prošle godine učestvovao
u Teddy žiriju, znam kako stvari funkcionišu i sve
je stvar kompromisa i nema člana žirija koji je zadovoljan svim nagrađenim filmovima, ali se primećuje određeni trend da pobeđuju filmovi koji
imaju kritički odnos prema samoj LGBT zajednici
i u kojima su sami pripadnici LGBT zajednice negativci – mahom su u pitanju beli cis gej muškarci. Prošlogodišnji pobednik „Nasty Baby“
prikazivao je gej par iz srednje klase, kojima je
najveći problem kako da dobiju biološko dete i
ludi crnac koji se svakog jutra dernja u njihovom
bogatom i lepom kraju grada, koga su na kraju
i ubili. Slično tome ovogodišnji dobitnik Teddy
nagrade, film „Kater“ prati idilični gej par, umetnike, koji žive srećno u svojoj kući na periferiji
Beča, sve dok jedan od njih iz, naizgled čista
mira ne ubije mačora. Možda je zapad dostigao
taj nivo emancipacije da može da kritički preispituje samu LGBT zajednicu i analizira unutrašnje probleme, ali takvi filmovi svakako nisu
naše prostore, jer se LGBT populacija još uvek
bori sa predrasudom da je bolesna, te ne treba
dolivati ulje na vatru. Iz tog razloga ove filmove
svakako nećete gledati na Merlinka festivalu.
Ono što je posebno interesantno jeste
da su filmovi koji su meni privukli najviše pažnje
bili ignorisani od strane stručnog žirija, ali su pokupili nagrade publike. Tako je francuski film
„Théo et Hugo dans le même bateau“ o dvojici
gej mladića koji se upoznaju u seks klubu nagrađen od strane publike kojoj se sigurno dopala
eksplicitna seks scena od 20 minuta. Brazilski
film „Don’t Call me Son“ o rodno i seksualno
fluidnom tinejdžeru koji saznaje da ga je žena
za koju smatra da mu je majka ukrala iz porodilišta, odlazi u novu porodicu i započinje život sa
biološkim roditeljima i bratom koji ne mogu da
prihvate njegovu različitost, nagrađen je od
strane gej magazin Männer.
Najveći queer hit svakako je bio dokumentarac „Strike A Pose“ koji je privukao veliki
broj Madoninih fanova, jer prati živote njenih
igrača sa turneje „Blond Ambition“, tokom i
nakon turneje, kao i njihovom borbom sa HIV i
samoprihvatanjem. Posebno emotivno je bilo
videti ih uživo u Berlinu i kako plaču dok odgovaraju na pitanja publike.
Nadam se da će pojedini od ovih filmova biti prikazani i na ݛ