tirali većinu koja je homofobična, pritom
zanemarujući činjenicu da su upravo
oni, kao javne ličnosti, dužni da
kreiraju upravo tu sredinu ili
društvenu svest, te da LGBT
osobe svakog dana umiru
obespravljene.
Nisam mogao
da odolim da takvima
naglasim, pa čak i arogantno, da ja od njih takvih, koji trebaju da
predvode, ne očekujem
ništa jer meni je neka
druga, civilizovanija zemlja to dozvolila, sve kroz
osmeh im odgovarajući da
nije valjda da Norvežani imaju
drugačiju medicinu, da su oni nadljudi sa drugačijom svesti koja, naravno, ne zavisi od toga da li imaju previše para
od te famozne nafte. Dok sam to govorio, stalno
sam razmišljao o „običnim“ pripadnicima LGBT
zajednice u Srbiji - iz Surdulice, Arilja... koji nisu
pripadnici „LGBT elite“ i koji svoj turobni život
moraju da žive u nemogućim uslovima, u svojim
porodicama, zaseocima, ulicama, sokacima...
Naši političari i javne ličnosti (čast izuzecima) nemaju svest da se tu radi o elementarnim ljudskim pravima i, u ovom slučaju, „samo“ o
izjednačavanju prava 5% građana i građanki Srbije sa ostalim građanima i građankama Srbije,
ne o povlašćenom položaju. Džaba, većina njih
smatra da bi to imalo posledice po razvoj dece
pa samim tim bi to trebalo raditi u svoja četiri
zida gde redovno gube iz vida da su oni, kada
su se venčavali, to radili uz fanfare, pucanje... a
kada su se deca „dobijala“ morali smo da gledamo čežnjivo kako se to oglašava na sva zvona.
Što i treba! Ja sam, verovali ili ne, nastao od roditelja heteroseksualaca i „postao“ sam gej a političari i javne ličnosti kada im to kažem uvek po
starom dobrom običaju skrenu temu na neku
drugu „otežavajuću okolnost“ za LGBT p