šanse da počine ubistvo (muškarci čine 90,5 %
ubica) i budu ubijeni (čine 76,8% svih žrtava).
Prema studijama: „Muškarci sebi oduzimaju
život skoro četiri puta više nego žene i čine oko
80% svih samoubistava. (Interesantno je da su
procenjeni pokušaji samoubistava među ženama do tri puta veći nego kod muškaraca) Muškarci takođe čine više od 93% zatvorenika.
Štetni efekat gore pomenutog emocionalnog zatvaranja ima ulogu u razlici u životnom veku žena i muškaraca. Kako Terry Real
objašnjava: „Spremnost muškarca da umanji slabost i bol je toliko velika da je imenovana kao
faktor u njihovom krećem životnom veku. Deset
godina razlike u životnom veku muškaraca i
žena ispostavlja se da nema mnogo veze sa genima. Muškarci ranije umiru jer se ne brinu o
sebi. Muškarci duže čekaju da prihvate da su bolesni, potrebno im je duže vremena da zatraže
pomoć, a kada dobiju terapiju nisu usklađeni sa
njom kao žene.“
Muževnost se teško postiže i nemoguće je održati, to je činjenica koju Real beleži
kao evidentnu u frazi „fragilan muški ego“. Zato
što samopouzdanje muškarca počiva na staklenim nogama, pokušaj da se sačuva može biti
dugotrajan. Izbegavanje sramote koja ostaje
kada je on oguljen može dovesti muškarce u
opasnost. Ovo nije da bi se ljudi oslobodili odgovornosti za svoje postupke, već da bi se razumeo koren i njihov uzrok.
James Gilligan, bivši direktor Centra za
proučavanje nasilja na Medicinskoj školi na Harvardu, napisao je brojne knjige na temu muškog
nasilja i njegovog izvora. U intervjuu iz 2013. godine za MenAlive, blogu o zdravlju muškaraca,
Gilligan je govorio o svojim nalazima: „Tek treba
da vidim ozbiljan čin nasilja koji nije izazvan
iskustvom osećanja posramljenosti, ponižavanja, nepoštovanja i ismejavanja, i da ne predstavlja pokušaj da se spreči ili poništi taj 'gubitak
imidža' - bez obzira na to koliko teška bila kazna,
čak iako podrazumeva smrt“.
Prečesto, ljudi koji pate to rade sami,
verujući da će otkrivanjem svog bola ugroziti
svoju muževnost. „Kao društvo, imamo više poštovanja za potiskivanje ranjivosti“, piše Terry
Real, „imamo one koji negiraju svoje poteškoće,
a takođe imamo i one koji dopuštaju da njihovo
stanje utiče na njih. Ipak, cena, i ljudska i novčana, nepriznavanja traume muškaraca je daleko veća od priznavanja tih rana, ili izbegavanja
njihovog stvaranja na prvom mestu. Veoma je
važno da počnemo da ozbiljnije uzimamo u
obzir šta radimo malim dečacima, kako to radimo i visoka cena koja se zahteva od muževnosti, koja pretvara emotivno cele dečake u
emotivno iscrpljene muškarce.
Kada je muževnost definisana odsustvom, kada počiva na apsurdnoj ideji da je jedini način da se postane muškarac da se ne
prihvati važan deo sebe, konsekvence su opasne i razarajuće. Rezultirajuće distanciranje
ostavlja muškarce još više osetljivim, ugroženim
i potrebna im je podrška da bi ublažili bol kreiran od strane naših predstava muževnosti. Kako
Terry Real piše: „Internalizacija bola deprimirane
žene je slabi i onemogućava njenu sposobnost
direktne komunikacije. Deprimiran muškarac
ima tendenciju da istisne bol… to može po
njega biti psihički opasno“.
Postavili smo nepravedan i nedostižan
standard, i pokušavajući da ga dosegnu, mnogi
muškarci sami sebe polako ubijaju. Moramo se
pomeriti daleko izvan naših zastarelih ideja o
muževnosti, a da pređemo preko naših ideja
kakav muškarac treba biti. Moramo da vidimo
muškarce onakve kakvi su u samom startu, bez
potrebe da dokažu ko su, sebi ili bilo kome.