Ako nemaju hleb
prilike 2% radnika moraju da čine osobe
sa
invaliditetom
u
svim
institucijama/preduzećima koja imaju
više od 20 radnika), potrebno je zahtevati da se poslodavci obavežu na određenu kvotu LGBT osoba koje će
zapošljavati. Da li će ta kvota iznositi
2%, 5% ili 10% koliko prema našem mišljenu treba da iznosi (procenjuje se da
je, bez obzira na državu, 10% njenih stanovnika LGBT) zavisi samo od snage
kojom će se zagovarati ove politike.
Ono što je sigurno je da će bilo kakva
kvota u zapošljavanju LGBT doprineti
poboljšanju njihovog poražavajućeg
socijalnog i ekonomskog položaja. Više
od pola ispitanika koje je učestvovalo u
istraživanju Parada ponosa i LGBT populacija ima mesečna primanja manja od
30.000 dinara, dakle daleko manja od
republičke prosečne plate koja iznosi
oko 44.000. Skoro četvrtina nema nikakve prihode što takođe prevazilazi
stopu nezaposlenosti u opštoj populaciji. Ovakvi rezultati su posebno zabrinjavajući kada se uzme u obzir da su u
istraživanju najzastupljeniji muškarci, visokoobrazovani iz Beograda. Poznato je
da pripadnici ovih grupa zarađuju više
u odnosu na prosek (npr. prosečna plata
Beograđanina je bar za 25% veća u odnosu na republički prosek). Nasuprot popularnom mišljenju da lezbejke i gejevi žive iritantno
dobro, ispostavlja se da žive iritantno loše u odnosu na opštu populaciju.
Oba predloga osnažuju proces comming outa u Srbiji. Prama pomenutom istraživanju Centra za kvir studije čak 69% LGBT ili nije
uopšte ili nije u potpunosti autovano svojoj porodici. Ukoliko izuzmemo gej aktiviste, ne postoji
ni jedna autovana javna ličnost u Srbiji. Ovakva
situacija doprinosi marginalizaciji i nevidljivosti.
Uz postojeće LGBT politike razumljivo je zašto su
LGBT slabo motivisani za comming out. Međutim, ukoliko se LGBT ponudi bezbednost i ekonomska sigurnost kroz zapošljavanje i
zagarantovani LGBT dodatak, z