zasluge. Vlastite stvari koje sam dodala, mi se ne čine dovoljno osobite da bi
opravdale novi sistem. Ali kako razvijam radionicu ili ju s vremenom pretvaram u
scensku izvedbu, pratiti ću kako se stvari razvijaju i konstantno ih poboljšavati. Za
sad je prerano o tome govoriti.
Objavljivana ste spisateljica. Biste li voljeli napisati “Narcis: priručnik za
glumce”?
S obzirom da je ovo povezano s prethodnim pitanjem imam sličan odgovor. U ovome
stadiju bilo bi egoistično s moje strane pretpostaviti da mogu napisati knjigu kojom ću
educirati glumce. Kao učiteljica nemam dovoljno iskustva koje bi bilo potrebno za
dubinsku analizu vlastitoga rada. On je još uvijek eksperimentalan i smatram da se
može dalje razvijati. Bilo bi to kao da u se napišu memoari u tridesetoj – imali bi tri
poglavlja – i kraj. Također najviše pišem fikciju (jer je istina očitija u fikciji). Ali u
budućnosti, tko zna…
Privlači li Vas činjenica da biste na taj način mogli doprijeti do velikog broja
umjetnika/glumaca ili pak smatrate da se neke stvari ne mogu prenijeti kroz
knjigu?
Dobro pitanje. Mislim da bi dio bio izgubljen u knjizi. Glumcima dajem mnogo
individualnog feedbacka ovisno o njihovim individualnim potrebama. Taj osobni
pristup bi u knjizi bio izgubljen, jer bih morala pisati vrlo općenito. Mogao bi pak
funkcionirati kao serija studija različitih glumaca. U tome bi slučaju čitatelj mogao
sam zaključivati, ali i tu bi se nešto izgubilo. Shvaćate moj problem, iako vjerujem u
prenošenje znanja i očuvanje ideja za buduće generacije, također vjerujem da se
neke ideje trebaju iznova roditi u svakoj novoj generaciji, jer se teatar uvijek mijenja i
mora se mijenjati. Stoga, možda, dugoročno nije važno da se jedna tehnika pamti
više od druge. Zapravo, dio problema s live izvedbama je u prestrogom pristupu
tehnikama koje su danas zastarjele.