Kristi Blom
MRLJE
Eliza je želela da se prilagodi. Kao pas; da se uklopi, da se ušunja, da komunicira. Možda je to bila kamuflaža. Trudila se da komunicira. Trudila se čitavim telom. Uvek je bilo tako. Takva je rođena. Ali nije bilo dovoljno dobro. Retko je stvarno funkcionisala. Dešavale su se stvari koje nije razumela; neko joj je nešto oduzeo, nije znala šta. Često joj je izmicala lepota kada je bila u društvu sa drugima. Bog ju je napuštao. Stidela se. Tako se stidela zbog ogromnih ušiju. Zbog rumenila koje se javljalo pa nestajalo. Zbog onog otvorenog lica sa puno kože. Kož svuda. Bila je obučena u kožu, kao što su i drugi bili u mirise. U senzore i unutrašnje prijemnike. Toliko čulnosti! Previše. I još nešto je postojalo-nekakvo ništa. Bezosećajnost. Kao neki međuprostor iz kojeg je neko izvlačio svoje impulse; područje u mirovanju; močvara i mahovina,; gde se niko ni za koga nije brinuo.
Stid joj je bio zaklon. Stid je imala na sebi. To joj je prijalo. Imati nešto na sebi. Kao slikarski mantil. Kada bi se javio, stresala je sve drugo sa sebe, puštala da se sroza u ćošak. Kao pas je onda to tamo ležalo. Zgrnuto.
Već prvi put, na divanu u jednoj tuđoj kući, sa dečakom koga je volela, javila se potreba da pravi decu. Još u trenutku kada se njegov prasak desio u njoj, uhvatio ju je nagon za rađanjem. Neznanje je zamenilo naglo saznanje. Bila je žena. Htela je da donosi decu na svet. Što pre. Ali ispalo je samo dvoje. Njene večite zaljubljenosti. Šapasta deca. Deca sa mekanim rukama. Sada odrasli. Samostalni. Svratli bi ponekad, ali ne često. Bilo je previše nje – sa svim slikama, tim predstavama koje su bile njene a koje je nepopravljivo htela da podeli. Desilo se da ih je zastrašila svom onom snagom iza narandžastih naočari. Izgledala je besna, bez milosti, skoro zla. Ali, ne, po pravilu je bila blaga sa jednim izobiljem koje je njenu okolinu bunilo. Nije tako bilo kad su deca bila mala. Tada je za njih bila nepresušni izvor. Bar je tako verovala. Jedno naručje, gnezdo gde se dete moglo smestiti i igrati pramenom kose. Pravila je razne izume i smišljala fantastična, tajanstvena mesta. U ateljeu je za decu načinila ogromni akvarijum kao pozorišnu scenu sa ribama, hobotnicama i ajkulama koje su visile o koncima sa plafona. Srebrne trake i svileni papir, sjajni prah, anemone i bakarnocrveni korali. Čitav jedan podvodni svet.
Kirsti Blom, Mrlje, Prosveta, Beograd, 2004.