Sigrid Undset
PROLEĆE
Dobro se sećao farme u Hilerudu. Bele kuće sa stepenicama koje su vodile u dvorište, žute sobe u kojoj su živeli napoličari, koša i crvene kačare, visoko ozidanog ambara sa tremom, i jasena ispred njega, oko čijeg stabla je bilo pobijeno kolje za sušenje sena. Nasred dvorišta stajao je veliki javor. Sećao se kaklo mu se u jesen na večernjem suncu vrh prelivao crveno i žuto, dok se sumrak spuštao na zemlju i dok se još zelenelo duž reke. Sećao se njegovog požutelog lišća, koje je vejalo po dvorištu i mešalo se s oktobarskim blatom; sećao se kako su u proleće žuti mirisni cvetovi ležali razasuti ispod njegovih grana na mekoj, svežoj i blistavoj travi. Ah, da, poznavao je on svaki stručak kratke, utabane trave u dvorištu, gotovo svaku biljčicu, koprivnjak pokraj svinjca, staze koje su vodile od jednih do drugih vrata, gledao je u mislima obronak nasred dvorišta sa razasutim ostacima sena i raznim otpacima. On je, naravno, tada bio toliko mali da su mu oči bile sasvim blizu zemlje, i toliko mlad da mu je sve bilo zanimljivo – šta god bi otkrio u svakom žbunu kopriva. Vrt mu je ostao u mnogo nejasnijem sećanju. Pamtio je samo toliko da je bio pun trave i zapušten, s jabukovim stablima čije su se ćvornovate grane žutele od lišaja. U vrt je ređe i zalazio.
***
Nije ustala ujutru kad su je probudili, već je ostala celo prepodne u hotelu, i otputovala je tek podnevnim vozom, pošto se uverila da je Aksel otputovao pre nje.
Celim putem kružila joj je u mislima scena koju je doživela sa Akelom; a osećanje straha da izađe pred Torkilda sve je više raslo ukoliko se približavala svome domu. Činilo joj se da je produženje njihovog zajedničkog života postalo nemogućno posle onoga što se dogodilo.
***
-Vidiš; ja sam te voleo toliko godina i nisam te mogao osvojiti. Na kraju je izgledalo da će se to ipak ostvariti... mi smo se uzeli. Ali sam nešto primetio gotovo odmah. Nisam imao sposobnosti da te držim čvrsto uza se i da te pridobijem potpuno. Ona veza koju sam želeo da postoji među nama – osećanje da nerazlučivo pripadamo jedno drugom, da me ti toliko voliš da želiš da budeš samo uz mene bilo gde na svetu – imali dete ili ne – nedostajalo je. Ja znam da najveća sreća koju možeš zamisliti za tebe nije – i nije nikad ni bila – da budeš uvek sa mnom. Onda razumeš zašto nisam hteo da imam neku drugu vezu kojom bih te vezao uza se. Nisam hteo da imam dete s tobom s kojim bih računao, spekulisao pre no što bi se rodilo – koje bi me, kad god bih ga pogledao, podsetilo na to da ono nije tu zato što se nas dvoje volimo, već zato što je trebalo da mi pomogne da te održim uza se.
Sigrid Undset, Proleće, Vega medija, Novi Sad, 2004.