Laš Sobi Kristensen
POLUBRAT
„Hoćeš da čitamo pismo?“, pitao sam. Fred ništa nije rekao. Mislim da mi je okrenuo leđa. Nisam morao da uključujem lampu. Znao sam sve napamet. Spreda i odpozadi. Uzdahnuo sam. Svima vama kući šaljem srdačan pozdrav iz Zemlje ponoćnog sunca, kao i kratak izveštaj o tome kako je ekspedicija dosad napredovala, pošto mislim da bi moglo da vas interesuje šta mi to ovde radimo u snegu i ledu.
U snegu i ledu. To je bilo jače od mene. Svaki put bih se naježio, grlo bi mi se steglo i osetio bih plač kako nadolazi, toplu tugu. „Je l' čuješ, Frede?“ prošaputao sam. Iz njegovog kreveta nije dopro nikakav zvuk. Zatvorio sam oči i razmislio, brod u snegu i ledu. „Prvo o brodu. Brod je od drveta, vrlo je solidno i čvrsto sagrađen, i ima zaštitu od leda.“ „Umukni“, rekao je Fred. „Prvobitno je izrađen za lov na kitove i ranije se zvao Kap Nord.“ „Umukni, pikavče!“ „Čitam tako sporo jer je na danskom, prošaputao sam. Nešto je tresnulo o zid tačno iznad moje glave. Cipela. Fredova senka kretala se po zidu. Još jedna cipela krenula je prema meni.
Laš Sobi Kristensen, Polubrat, Beograd, Okean, 2008.