Isidora Sekulić
Pisma iz Norveške
Fjelovi su veličanstveni u svojoj monstruoznosti. U monstruoznim razmerama, u monstruoznoj usamljenosti i pistoći, u monstruoznim vidicima, sa jedinstvenim osvetljenjem i igranjem boja. U jesen je sve u srebrno sivim magličastim nijansama duhova i bajki, u zimu stoji beskrajna pustinja fosforescirajuće beloće, duboki snegovi sakrivaju stare i grade nove pejzaže, i ori se ponosita muzika bura; a u leto se zeleni i beli mahovina, vlažna i mekana kao sunđer, blešte naročitom svetlošću iz sebe pojedine mrlje snega, šaputavo brbljaju svetle noći, cikoće na sve strane nevidljiva voda, i po kamenju leže i sunčaju se breze i severne vrbe.
Gorovi su neretko posejani, većinom po padinama, u zaklonu, uz reke koje sa fjelova cure u dubodoline, uz pašnjake i breze, od kojih su mnoge žive oderane jer njihovom korom pokrivaju seljaci krovove kućica. A na samom fjelu, dobija se osećaj jezive beskrajnosti, oslobođene svih veza i oblika života, i osećaj da je potpuna sloboda to isto što i potpuna samoća, i da u toj slobodi nestaje zemaljski čovek, a oslobađaju se sve one duševne čežnje koje možda tek preko groba žive. I rađa se želja da pepeo naših mrtvih telesa raznesu fjelski vetrovi, jer samo tada ćemo biti istinski vraćeni elementima, i ući u onaj veliki prostor za kojim je celog veka čeznula duša.
Isidora Sekuluć, Proza, Srpska književnost u sto knjiga, Matica srpska, Srpska književna zadruga, Novi sad, Beograd, 1971.