Johan H. Langor
EDVARD MUNK
U Parizu, od 1889-1891. I od 1895-1897., Munk se upoznao sa francuskom grafikom. Izgleda da je i Daumier pored ostaloga učinio izvestan utisak na njega – a on posigurno nije bio bez uticaja Tuluz-Lotreka. Dalje može biti i da je njihov zajednički štampar, M. Clot, staio svoje stručno iskustvo na raspoloženje Munku. Za divljenje je ipak sigurnost ruke i umetnička osećajnost, što od prvog trenutka izdvaja Munkove grafičke tvorevine. Njihov stil i njihova izrada imaju neosporno grafičkoga u svome karakteru. Kada je štampao rukom na svojoj presi, izgledalo je kao da se događaju čudesa: umetnički izraz samoga motiva menja se u otisku za otiskom tako da svaki pojedini otisak daje utisak potpuno samostalnog umetničkog dela. Podrobnosti u načinu rada u njegovom napredovanju odvele bi nas ovde daleko. Dovoljno je da kažemo: da je grafičar neobuzdane silovitosti kao po pravilu nastavljao da uprošćava i tačno određuje shvatanje i misao slikara. Ako je ovaj poslednji tačno označavao pojam umetnosti kao kristalizaciju, onda se može Munkova grafika označiti sa izvesnim pravom kao kristalizacija njegovog slikarskog dela.
Uostalom, ima ih koji tvrde, da je Mink upravo kao grafičar-umetnik dostigao najveće umetničke visine. Najzad, kako je da je, sa pitanjem davanja prvenstva Munku-grafičaru ili Minku-slikaru, ali stoji, da su morali jedan drugoga kad-tad čekati da dođu do reči. A kada su po redu uzimali reč, svaki na svome području osećao se kao suveren, i posmatrano s formalne strane, baš je uz to ostvarivao jednu istu umetničku ličnost.
Edvard Munch, Komisija za kulturne veze sa inostranstvom, Beograd-Zagreb-Ljubljana, 1959