Per Petešun
IDEMO DA KRADEMO KONJE
Ono što radim, a što nikada nikom nisam rekao, jeste da zatvaram oči svaki put kada treba da uradim nešto praktično, osim onoga što svakodnevno moram da preduzmem, i tada zamišljam kako bi to moj otac uradio ili kako je to u stvari činio dok sam gledao, a onda to oponašam dok ne dođem u pravi ritam, a zadatak se ne otvori i ne postane vidljiv, i tako sam radio dokle me pamćenje služi, kao da tajna leži u držanju tela prema tome šta se mora uraditi, u izvesnoj ravnoteži u polazišnoj tački, kao pogoditi dasku u dugom skoku i pravovremenom proračunu koliko mnogo ti treba, ili koliko malo, i unutrašnjem mehanizmu koji svaki zadatak uvek ima: prvo jedno pa drugo, u usklađenosti koja postoji u osnovi svakog rada, da, kao da se posao već nalazi u dovršenom obilku, a ono što telo treba da radi kada se pokreće, jeste da skine veo pa da posmatrač može da čita. A taj koji posmatra sam ja, i čovek koga vidim pred sobom i čitam njegove pokrete, jeste čovek od jedva četrdeset, koliko je otac imao kada sam ga video poslednji put kad sam ja imao petnaest, a on zauvek nestao iz mog života. Za mene on nikada više nije stario.
Upravo to je vrlo teško objasniti ovom ljubaznom mehaničaru, pa samo kažem:
„Imao sam praktičnog oca. Mnogo sam naučio od njega.“
„Očevi su dobri“, reče on. „Moj otac je bio nastavnik. U Oslu. Od njega sam naučio da čitam knjige, inače to sigurno nije velika stvar. Nije bio praktičan, to niko ne može da kaže.“
Geopoetika, Beograd, 2008.