My first Publication Caffe Montenegro broj (162.)

Lagana ljetnja španska melodija i legendarni glas splitskog trubadura koji pjeva o viađima širom svijeta nakon kojih se vraća u rodni grad. „Ča će mi Kopakabana?“, pita se Oliver u pjesmi. „Pa, bratko, kad ćeš ti na Kopakabanu?“, pitao me Žaka. „Nekad sigurno 'oću, ali nije mi na listi prioriteta“, odgovo- rio sam kratko i nazdravio. Nešto manje od pola godine kasnije avion kompanije Azul nad- lijetao je Rio de Žaneiro. Milioni svjetiljki obasjavali su grad, a ja sam jedva čekao da sletimo na aero- drom Santos Dumont. Aerodrom se nalazi na samoj obali okeana, pa je slije- tanje bilo pravo uživanje. Sa desne strane su bile zgrade, a sa lijeve okean. Prvi u nizu kontrasta u gradu na rijeci Žaneiro. Uzavrela atmosfera Rija osjetila se odmah. Topli vazduh i opšte nepo- znavanje engleskog jezika zapljusnili su me već u aerodromskoj zgradi. Muke sa traženjem mreže, roamin- gom i gomile psovki na račun Uber vozača koji nijesu mogli da nas pro- nađu samo su podgrijale atmosferu. Kada smo nakon pola sata konačno uspjeli da se pronađemo sa Uber vozi- lom, uputili smo se do smještaja. Vreli vazduh milovao nam je lica, a umor nakon dugog puta splasnuo je pred ljepotom Rija. Energija grada nam je ulila novu snagu i širom otvorenih očiju upijali smo svaki detalj na putu od Aerodroma do smještaja. Prolazili smo bulevarima i vidjeli mnoštvo velelepnih zgrada, dosta zelenila, nadvožnjaka i petlji koji su bili prepuni automobila i motora, iako je već bilo skoro 23.00h. Saobraćajna gužva je najnormalnija stvar za Rio. Đe god da se vozite morate biti strpljivi. To je lekcija broj dva kada je Rio u pitanju. Prva i najvažnija lekcija je da morate biti UVIJEK na oprezu. Taksisti vas upo- zoravaju da zatvorite prozore da ne biste na čudesno brz način bili opljač- kani, a nerijetko i ozbiljno povrijeđeni. 97

My first Publication Caffe Montenegro broj (162.) | Page 97