My first Publication Caffe Montenegro broj (162.)

Legenda KAŽE... DA SMO ZEMLJA LEGENDI Često, kad se prisjećam nekih mjesta, prve asocijacije su mi legende koje sam tamo čula, pa onda ide vizuelizacija. Legende, bile istinite ili mit, bogatstvo su koje ako se umije i zna prezentovati je nešto što svemu daje dodatnu, neprocje- njivu vrijednost. Crna Gora, ako ima čega, ima legendi. Na svakom koraku. Mnogi lokaliteti, istorijsko-kulturni spomenici, priče o znamenitim ličnostima, gradovi – imaju u svojim temeljima legendu. Mi se ođe i oslovljamo sa „đe si legendo“, što je najveći nivo komplimentiranja nekome, jer kad si legenda, najbolji si. Volimo legende, nevažno da li ima istine u njima, ili su mitovi - priče koje su na granici sa bajkom, volimo da pripovi- jedamo. A i imamo mi ođe na svakom koraku neku legendu, nama svaka pla- nina, selo, stijena, grad... ima legendu... prezimena imaju legende. U svakoj priči imamo ono „legenda kaže“... Nijesam sigurna koliko znamo koliko je to ustvari bogatstvo. Ne moramo da izmišljamo „nove“ legende, a znam neka mjesta po svijetu đe sam bila da su izmislili legende kako bi tim mjestima dali zagonetnu notu i primaljivu priču za turiste koji dolaze da vide mjesto baš zbog legende o njemu. Kad se marketinški dobro razglasi priča o čudu, priča se širi i tako nastaju legende... To su odlični marke- tinški trikovi, ali nama trikovi ne trebaju. Sjećam se kad sam, a davno to bješe, radila kao turistički vodič, iznenadnim 14 CAFFE MONTENEGRO okolnostima našeg turizma našla sam se u toj ulozi, ne baš spremna. Ali bilo je to sjajno iskustvo. Ono što mi je ostalo upečatljivo u sjećanju, zato jer nijesam imala odgovore, su pitanja turista o sva- kom mjestu, o svakom „znaku pored puta“ šta znači i koja mu je priča, to jest o svemu su očekivali da im ispričam neku nevjerovatnu priču o nastanku, pa i naj- manjeg brda koje je priroda sama izva- jala... Tad mi je to bilo po malo pretjerano, a i nijesam znala mnogo legendi, samo one osnovne o najpoznatijim lokalite- tima kod nas. Kasnije sam shvatila da se podrazumijeva da sve ima svoju prošlost i priču, jer nijesu me pitali za betonska zdanja, a i nijesam ih tuda ni vodila... Kasnije sam shvatila da Crna Gora ima za sve neku legendu, skoro za sve što nam je baština, istorijska ili dar prirode, pa o tome kako su nastali toponimi... Čini mi se da mi ođe imamo toliko legendi, da kad bi se sve saku- pile i štampale se u sabrana djela, bila bi to jedna cijela biblioteka. Svaka legenda ima poruku, mudrost ili priču koja se ne smije zaboraviti, sim- boliku koju treba pravilno protumačiti i shvatiti kao poruku iz prošlosti - zato su i vjekovima živjele te priče jer ne smiju biti zaboravljene. Legende govore o nama samima i razotkrivaju naš DNK bolje od najsavremenijih aparata kojima se nauka služi u te svrhe. Najbolje one pričaju svijetu o nama, na nama je da ih svijet čuje. Pitanje je koliko ih uopšte koristimo kada prezentujemo mjesta po Crnoj Gori turistima. Treba svaku priču o nekom mjestu početi legendom iz tog mjesta ili o njemu, ili znameni- toj ličnosti-ma tog kraja, pa onda pričati o drugim stvarima... Jer će te legende svakom strancu reći mnogo više o nama nego što i mi sami znamo reći o sebi. Danas znam dosta legendi sa naših pro- stora, i mislim da koliko ih je, svaki dan bih mogla naučiti po jednu novu, pa dokle stignem, bez šanse da naučim svaku. Ima ih sakrivenih, tamo đe mi noga neće kročiti iako je ova zemlja naizgled mala. Nedavno sam čula jednu od najljep- ših legendi koje sada znam. Upravo kad sam prvi put bila u jednom mjestu u Crnoj Gori - u čarobnoj Vraneškoj dolini koja se nalazi u Bijelom Polju. Dolina se zove Vraneška ali epitet „čarobna“ skoro da joj stoji uz ime jer ko god je pomene kaže čarobna Vraneška dolina. Ne znam koliko vas zna za ovu dolinu, smještenu od Slijepač mosta do Kovrena, sa obje strane regionalnog puta Slijepač most-Pljevlja uzduž kog teče bistrooka planinska rijeka Ljuboviđa... Vjerujem da su mnogi od vas prolazili tuda, pogo- tovo ljeti kad se regionalni put Slijepač most – Pljevlja koristi kao alternativni zbog gužvi jer su u blizini dva granična prelaza Dobrakovo u Bijelom Polju i Jabuka u Pljevljima. Ko je bio zna – da od Vraneške doline ne postoji ništa zelenije. Ta zelena ekstaza prirode, sakrivena i

My first Publication Caffe Montenegro broj (162.) | Page 14