Slušajte pažlјivo, dame i gospodo draga, slušajte
(Led je krenuo, gospodo porotnici, led je krenuo!):
Jutra će biti razbacana po telu dečaka,
i rođenje i smrt nam neće dugovati ništa,
doći ću, noć će trajati nedeljama,
ali neće biti melanholije severa
(severa, severa, severa...),
i pod kožu nam neće zavlačiti prste samoće Baltičkog mora
severa,
i osmehivati se senkama, ubicama, brodolomcima,
a vi ćete se vrteti u krug, vrteti, fijuuuuu
(jedan korak napred
šest koraka unazad
šest koraka unazad),
vrteti u krug u hotelskoj sobi bez zidova, u Blue velvet-u,
u svom grudnom košu, monaškoj ćeliji od skeleta
(jer hoteli i ćelije su lebdeći domovi
svih onih izgubljenih u prevodu),
i dočekaće vas recepcionerka,
bez frivolnosti bečlijki, Evdokije i sličnih:
„Dragi gosti, pijte vinjak,
kako kaže Danilo Kiš, našte srca,
i to ne zbog onoga što uslovno nazivamo dušom,
pijte vinjak da biste znali da ste bili domaći!“,
da, da, domaći zadatak će vas dočekati, nejednačina bez rešenja,
a ja, ja, ja ću sve ostaviti u svojoj sobi
koju imao nisam, nemam, nikada imati neću
neočekivan, nepripremljen na sebe,
i biću mrvica duvana u džepu od jakne
časoslov zaboravljen na železničkom peronu,
zgužvana posteljina koja je upila oznojene udove,
doći ću, srećan, negativ sopstvene biografije,
tek Mlado sunce koje zalazi na vaš vrat.
15