[[[[[[[[[[[[[
Nakon izvjesnog vremena zdrava ambicija za uzdizanjem do stepena savršenstva i
neodljiva želja za sticanjem nauke iz žive riječi ljudi, podstakli su ga 1088. godine po Hidžri
(1677/78) na putovanje u lijepi grad, koji se naziva Carigradom,7) u centar vrlo učenih i
obrazovanih ljudi. Do maksimuma je bio zauzet studiranjem isticanjem najvećih krijeposti,
da sam čak čuo od njega - neka je posvećena njegova tajna: «Prošla bi po sedmica dana, a ja
se ne bih raskomotio, ni pošteno naspavao».
Za vrijeme studija napisao je djelo «Miftahul-husul», kao komentar na djelo «Mir'tull-usul» od vrijednog gospodina Husrefa i napisao je jednu knjižicu o disputaciji i dva puta je
prokomentarisao i druga djela o čemu će biti spomena. Časni Kur'an od poglavlja «Ta-ha»8)
do kraja Kur'ana naučio je napamet. Govoraše: «Da nisam mnogo zauzet naukom, cio Kur'an
bih napamet naučio!»
Imao je dobru memoriju, da mu se iz časnog sjećanja nije izgubilo što je prije 30, ili
više godina čuo od profesora, ili pročitao u nekoj knjizi i to bi citirao kad mu je bilo potrebno
i navodio mjesto gdje se to nalazi. Učenicima govoraše: «Znanje vi morate sticati iz žive
riječi ljudi, jer čovjek pamti najljepše od onoga što je čuo, a govori najljepše od onog što je
zapamtio.»
Tamo (u Carigradu) učio je pred odličnim učenjakom Salihom i pred savršenim
učenjakom gospodinom Kara Bekir El-Tirevi-em i sposobnim učenjakom Arap-zade - Bog
im duši dao mira! On je kod njih naišao na lijep prijem i najveću pažnju. Oni su se čak s
njim i s njegovim predavanjima dičili, a on ih je na puna usta hvalio. Govorio je o njihovim
vrlinama i sjećao ih se dobrim, naročito za vrijeme nastave i teoretskog izlaganja. Jednog
dana za vrijeme nastave rekao mi je: Čuo sam od profesora gospodina Saliha da svaki tekst
u djelu «El-fewaide-l-adudiyye» poslije upotrebljenog izraza el-irade (a takvih je mjesta vrlo
mnogo) ima da se shvate kao mjesto na kojem pisac pobija jednog od komentatora.
Ovaka