„Očima Karla Plehandžića“
Ja sam Karlo Plehandžić i već osam godina idem u ovu školu. U zadnje vrijeme dogodilo se dosta
promjena u mom životu. Zapravo, sve se promijenilo. Razlog zbog kojeg vam pišem je pitanje koje mi je postavila
jedna učiteljica: „Karlo, vidim da si se promijenio! Što se s tobom događa?“. Odgovorio sam da sam uvijek bio
lud i tu se ništa ne može. Moram priznati da me to pitanje natjeralo na razmišljanje. U razgovoru s učiteljem,
učiteljicom i roditeljima shvatio sam da imam jedan problem – ušao sam u pubertet! Što je najgore – mislim da ja
nisam jedini! Svi oko mene su u pubertetu.
Sada ću vam opisati kako to izgleda kada ste u pubertetu. Naime, jedan dan sam normalno raspoložen,
drugi dan nisam. Stalno mijenjam raspoloženja! Drugi simptom puberteta je što sam si umislio da znam svirati
gitaru, iako ju nisam nikada svirao. Uz to želim pustiti i dugu kosu. Čak sam i vlastitog brata počeo živcirati. Moj
stav o školi se također uvelike promijenio. Prešao sam iz razreda u skupinu i promijenio učiteljicu. Shvatio sam da
umjesto matematike, hrvatskog, prirode itd., ima i drugih stvari koje moramo naučiti, no čini mi se da mi se puno
draže odmarati. Neka me moja učiteljica krivo ne shvati, ali i ono što volim raditi sada mi se ne da. Dakle, ulijenio
sam se. Draže mi je slušati glazbu, ići u kafiće, na koncerte i družiti se s prijateljima izvan škole. Ali, da ne idem u
školu život bi mi bio dosadan.
U mom su razredu svi zaljubljeni, a ja se brinem samo za svoje recitacije i novine. Filipa zanimaju samo
nepodopštine koje može napraviti, žene i Megi. Megi je sva u plesu, glumi i Winksicama. Meni to nije jasno! Ana
bi samo jela čips, pila Colu i slušala Severinu. Ne možemo više podnijeti tu Severinu! Petar je zaljubljen do ušiju,
sve voli raditi u školi. Čak i petkom. Antun je šutljiv i dobar. Radi sve zadatke bez prigovora. Još će netko pomisliti
da smo ga mi natjerali na to i da nema pravo glasa. Vlatke već dugo nema i svima nam puno nedostaje. Jako je
dobra i voli pomagati, samo je nekad malo previše okupirana Filipom. Naša je učiteljica Andrea predobra i trudi
se svima ugoditi. Još uvijek je mlada i mora se malo opustiti. Ona kao da je ostala u pubertetu – nosi šarene
čarape, voli se maskirati kada su maškare, zeza se s nama. Ja joj kažem da je kao mala djevojčica. Tko zna, možda
se još uvijek nekada potajno igra igračkama kod kuće?
To bi, dame i gospodo, bilo sve. Čudan je taj pubertet. Za kraj bih samo htio napomenuti da prilikom
pisanja ovog članka nisu korištena nikakva opojna sredstva nego specifičan oblik humora. Svaka sličnost sa
stvarnim osobama i događajima je namjerna.
Karlo Plehandžić, S7
39