Lucija Vukas NA KRAJU TUNELA Na kraju tunela | Page 8

Nije znao što će. Čas je tragao
za izlazom, čas brisao suze
rukavom. Sjeo je i šutio oborivši
glavu na koljena, očiju punih
suza uplašen da više nikada
neće vidjeti majčin osmijeh kao
podnevno sunce. Tresao se.
No nije želio odustati.
Iz dubine špilje začuo je nekakav zvuk. Činio mu se prodoran i glasan.
Kad je bolje oslušnuo, taj je zvuk postajao sve nježniji i poznatiji. Bio je to
ptičji pjev. Slijedio ga je. Spoticao se kroz tamu pokušavajući je rastjerati
rukama. Što je dalje išao, zvuk je postajao sve glasniji i jasniji, ali put sve
strmiji i teži. Umoran, išao je za njim. Ponekad puzeći, ponekad hodajući
nespretno. Ptičji pjev bio mu je zvijezda vodilja.
Iz dubine špilje začuo je
nekakav zvuk. Činio mu
se prodoran i glasan. Kad
je bolje oslušnuo, taj je
zvuk postajao sve nježniji i
poznatiji. Bio je to ptičji pjev.
Slijedio ga je. Spoticao se
kroz tamu pokušavajući je
rastjerati rukama. Što je
dalje išao, zvuk je postajao
sve glasniji i jasniji, ali put
sve strmiji i teži. Umoran,
išao je za njim. Ponekad
puzeći, ponekad hodajući
nespretno. Ptičji pjev bio
mu je zvijezda vodilja.