Nad glavom mu se opet
pojavila sjena, jer oblak
bi uvijek prepoznao svog
najdražeg dječaka. Njemu je
sve to bilo jako zabavno. Petar
se namrštio i nogom nabio
kamen. Podigao je pogled i
viknuo: „Pusti me na miru!
Dosta mi te je! Svaki dan si mi
nad glavom! Ne želim te više
vidjeti!“ Na te je riječi oblak
pustio dvije kapljice i otišao.